Heb Hebrejima Poslanica Hebrejima, Kirjeldus
1. Naslovnici se ne spominju u samom tekstu koji djeluje kao pisana propovijed. Budući da pisac pretpostavlja kao poznat starozavjetni Dan pomirenja i ulogu velikog svećenika u židovskom bogoslužju, prepisivači su ovoj poslanici na početku 2. st. dali naslov »Hebrejima«, kad su je uvrštavali u zbirku novozavjetnih poslanica koje se čitaju u bogoslužju Crkve. Iz sadržaja se zaista vidi da je upućena krštenim Židovima koji trpe progonstvo zbog svoje kršćanske vjere (10,32-33), ali nije jasno trpe li od židovskih sunarodnjaka ili od poganskih sugrađana. Iz zaključne napomene »pozdravljaju vas ovi iz Italije« ne možemo sa sigurnošću zaključiti jesu li povijesni naslovnici u Palestini ili negdje u dijaspori diljem Rimskoga Carstva.
2. Sadržaj ove poslanice posvećen je Kristu kao utjelovljenom Sinu Božjem i velikom svećeniku Novoga saveza. U prva dva poglavlja Krist je uspoređen s anđelima te je istaknuto da je on uzvišeniji zato što je Sin. U trećem poglavlju opširno je naveden Ps 95 koji govori o hodu kroz pustinju i ulasku naroda Božjega u Počinak. Pisac potiče čitaoce da paze kako ne bi promašili uzlazak u Božji počinak kao u nešto buduće. U poglavljima od petog do sedmog Krist je prikazan kao veliki svećenik po redu Melkisedekovu, drugačiji od starozavjetnih svećenika koji su bili iz Levijeva plemena. U poglavljima od osmog do desetog Kristova je žrtva uspoređena sa žrtvama starozavjetnih svećenika na Dan pomirenja. Starozavjetni veliki svećenik svake godine krvlju žrtvenih životinja škropi narod i sebe u obredu pomirenja s Bogom, a Krist je jednom zauvijek prinio samoga sebe i ostaje veliki svećenik koji vjernike zagovara kod Boga u svom uskrslom stanju. Opširno je navedeno Jeremijino proročanstvo o novome savezu te u odlomku 9,14-23 prikazano kako je Isusovom smrću i uskrsnućem sklopljen novi savez. U jedanaestom je poglavlju pohvala vjeri starozavjetnih pravednika koji su uzor kršćanskim vjernicima. Potaknuti »tolikim oblakom svjedoka« (12,1) kršćani trebaju biti putujući narod Božji na zemlji, usmjeren prema »nebeskom Jeruzalemu« (12,22). Prva generacija predstojnika izumrla je ostavivši dobar primjer živim vjernicima, ali u kršćanskoj zajednici ostaje trajno prisutan uskrsli Krist koji je »isti jučer i danas i uvijeke« (13,8). Ljudske i vjerničke poteškoće trebaju podnositi svjesni da »ovdje nemamo trajnog grada nego tražimo onaj koji će doći« (13,14).
3. Vrijeme i mjesto pisanja možemo samo neizravno pretpostavljati na temelju prilika koje su nagoviještene među naslovnicima, osobito u posljednja tri poglavlja. Neki komentatori smatraju da je ključna godina 70., kada su Rimljani razorili jeruzalemski hram. Ako je poslanica pisana poslije te godine, trebala bi spomenuti povijesni podatak da Hrama više nema, jer naširoko opisuje hramsku liturgiju. To, međutim, nije nužno jer i židovski pisac Josip Flavije, koji je pisao oko 90. god., opisuje Hram kao da on još postoji u času njegova pisanja. Mogla je nastati između 65. i 80. godine.
4. Pisac je nepoznat, a u starini su crkveni oci ovu poslanicu pripisali Pavlu, jer su je smatrali nadahnutom i prikladnom za čitanje na kršćanskom bogoslužju. Lakše je bilo proširiti čitanje ove poslanice na cijelu Crkvu, ako je bila prikazana kao jedna od Pavlovih poslanica. Važan je nadahnut sadržaj, a o piscu ne znamo ništa sa sigurnošću. Budući da ova poslanica sadrži izvrstan grčki jezik i stil, pisac je mogao biti netko od kršćana koji je dobro vladao grčkim i poznavao Septuagintin tekst Staroga zavjeta. Možda je to bio aleksandrijski obraćenik Apolon, koji je bio i Pavlov suradnik u apostolatu.