2Mak2Ma 2 Makabejska2. Makkabilaiskirja, poglavljeluku Druga knjiga o MakabejcimaToinen makkabilaiskirja, poglavljeluku 15

Nikanorove hule

Kad je Nikanor doznao da se Judine čete zadržavaju u mjestima Samarije, odlučio je napasti ih u subotu radi svoje sigurnosti. Židovi koji su ga slijedili iz straha, rekli su mu: »Ne ubijaj ih tako okrutno i nečovječno! Poštuj dan što ga je od iskona posvetio Onaj koji sve vidi!« Taj trostruki zlotvor upita: »Ima li na nebu Gospodin koji je zapovjedio svetkovati subotu?« Oni su mu tumačili: »Sam živi Bog, koji vlada na nebu, zapovjedio je svetkovati sedmi dan.« A on reče: »Na zemlji vladam ja, i ja dajem zapovijed da se prihvati oružje i da se izvrši usluga kralju.« Ipak mu nije pošlo za rukom izvesti svoj okrutni naum.

Judin poticaj i san

U svojoj oholosti Nikanor je odlučio podići javni spomenik svojoj pobjedi nad Judom i njegovom vojskom. A Makabejac se uzdao nepokolebivo i nadao se dobiti pomoć od Gospodina. Ohrabrio je svoje neka se ne obeshrabre pred navalom pogana, nego neka misle kakvu im je pomoć udjeljivalo Nebo u prošlosti te neka s čvrstim pouzdanjem očekuju i sada pobjedu koju će im Svemogući udijeliti! Ohrabrio ih je na temelju Zakona i Prorokâ, podsjetio ih na bitke u kojima su pobijedili i ulio je u njih novi žar. Kad im je tako razbuktao revnost, izložio im je kako pogani gaze zadanu riječ i krše prisegu. Tako naoruža svakoga, manje oružjem štita i koplja, nego lijepim i pobudnim riječima. Onda je još ispripovijedao na radost svima veoma vjerodostojan san, jednu vrstu viđenja. Bio je usnio ovaj san: Vidje kako se raširenih ruku za svu zajednicu Židova moli Onija, nekadašnji veliki svećenik, plemenit i pravedan čovjek, blag u ophođenju i krotak u ponašanju, dostojanstven u svojem govoru i od mladosti uronjen u provođenje kreposti. Potom se Judi ukazao drugi čovjek sa sijedom kosom i dostojanstvenim izgledom, obasjan čudesnim veličanstvom. Tada reče Onija: »To je Jeremija, prorok Božji, prijatelj braći, koji se toliko moli za narod i Sveti Grad.« Jeremija pruži svoju desnicu i dade Judi zlatan mač i reče: »Uzmi taj sveti mač kao dar Božji! Njim ćeš poraziti neprijatelje.«

Nikanorov poraz i smrt

Tako su bili ohrabreni toplim Judinim riječima koje su mogle raspaliti hrabrost i očeličiti srca mladića. Zato su odlučili ne povlačiti se u tabor, nego hrabro prijeći u napad i boreći se jedan uz drugog odluku prepustiti sudbini, jer su u opasnosti bili grad, svetinje i Svetište. Za svoje žene i djecu bili su manje zabrinuti, jer im je najveća i prva briga bila sveti Hram. Ali i oni koji su ostali u gradu bili su u ne manjoj tjeskobi i nemiru zbog skore bitke na otvorenom polju. Dok su svi Židovi napeto iščekivali predstojeći odlučni boj, neprijatelji su se skupili i rasporedili svoju vojsku za bitku. Slonovi su dovedeni na prikladan položaj, a konjanici postavljeni na krila. Kad je Makabejac ugledao kako dolazi vojska s različitim vrstama oružja i s razjarenim izgledom slonova, podigao je ruke k nebu i zazvao Gospodina koji tvori čudesa, jer je znao da se pobjeda ne dobiva oružjem, nego da je Bog daje onima koje pronađe dostojnima. On se pomolio: »Gospodine, ti si u vrijeme Ezekije, kralja Judeje, poslao svojega anđela i on je pobio sto osamdeset i pet tisuća Sanheribove vojske. Pošalji i sada, Gospodaru neba, dobrog anđela pred nas da sije strah i trepet! Daj snagom svoje mišice da budu satrveni oni koji sa psovkama na usnama dolaze napasti tvoj sveti narod!« Tim riječima je završio.

Dok su se Nikanorovi vojnici približavali uz trubljenje i ratne pjesme, Judini ljudi napali su neprijatelje uz molitvu i vapaje. I tako, boreći se rukama, a moleći se Bogu srcem, oborili su barem trideset pet tisuća ljudi, veoma obradovani očitom pomoći Božjom. Kad je boj završio i oni se vraćali puni radosti, vidjeli su kako Nikanorovo tijelo leži na putu u njegovoj ratnoj opremi. Podigli su snažnu viku i zahvalili Gospodinu na jeziku svojih otaca. Juda koji se ponajprije tijelom i dušom zalagao za svoje sugrađane i čitav život vjerno služio svojim sunarodnjacima, odredi da odsijeku Nikanorovu glavu i desnu ruku i odnesu je u Jeruzalem. Kad je tamo stigao, sazvao je sunarodnjake i svećenike pred žrtvenik. Pusti da dođu i ljudi iz tvrđave. Pokazao im je glavu zlotvora Nikanora i ruku koju je taj bestidnik oholo pružao prema svetištu Svemogućega. Onda je dao bezbožnomu Nikanoru odrezati jezik i komad po komad bacati pticama, a ruku luđakovu objesiti pred Hramom. Okrenuti prema nebu svi su blagoslivljali Gospodina koji je pokazao svoju pomoć tako očito i vikali: »Neka je blagoslovljen On koji je očuvao svoje mjesto neoskrvnjeno!«

Juda je dao Nikanorovu glavu objesiti na tvrđavi kao očit i vidljiv znak pomoći Gospodnje. Svi su jednodušno zaključili da taj dan ne prolazi bez označavanja, nego da će svetkovati blagdan na dan prije Mardohejeva dana, trinaestoga dana dvanaestoga mjeseca koji se aramejski zove adar.

Pogovor pisca

Tako su protekli događaji u vezi s Nikanorom. Od onoga vremena ostade grad u posjedu Hebreja. Zato završavam i ja ovdje svoj izvještaj. Ako je sastavljen dobro i vješto, time je ispunjena moja želja. Ako li je slab i osrednji, učinio sam ipak što sam mogao bolje. Kao što je neugodno piti samo vino ili samu vodu, dok je vino pomiješano s vodom tečnije i ugodnije, isto je tako s pisanjem zornog izvještaja koji očarava čitatelje. Time završavam.