Otk Otkrivenje Otkrivenje, Lýsing
1. Pisac se predstavlja kao Ivan Vidjelac koji se obraća pripadnicima sedam crkvenih zajednica u Maloj Aziji. »U Gospodnji dan«, dok je bio na Patmosu »zbog Božje riječi i zbog svjedočanstva o Isusu« (1,9-10), imao je viđenje i dobio je nalog da zapiše što vidi te pošalje sedmorim Crkvama u okolici Efeza. Kršćanska predaja poistovjetila ga je s Ivanom apostolom kao autorom četvrtog evanđelja i triju Ivanovih poslanica. Međutim, grčki jezik, stil, a donekle i nauk ove knjige drugačiji su od onoga u četvrtom evanđelju. Zato današnji bibličari smatraju da posljednji redaktor nije mogao biti isti kao i redaktor četvrtog evanđelja, ali jest pripadao ivanovskoj školi novozavjetnih pisaca i mislilaca.
2. Književna je vrsta apokalipsa. Takvom su se književnom vrstom počeli služiti židovski pisci u vremenima krize. Tako se, npr. dio Ezekielove knjige te Danielova viđenja ubrajaju u književnu vrstu apokaliptike. Pisci takvih spisa proživljavaju sa svojom braćom i sestrama vjerski progon te slikovitim porukama potiču na ustrajnost, uvjeravajući čitatelje da će Bog uskoro intervenirati u prilog svome narodu. Ivan Vidjelac pisao je u vrijeme cara Domicijana (81-96. po Kr.), želeći otkriti progonjenim kršćanima Male Azije, koji su odbijali iskazivati religiozno štovanje caru te štovati državne bogove, smisao ljudske povijesti. To je pokazao u slici Jaganjca koji od Boga dobiva vlast da otvori knjigu sa sedam pečata. On ubrzo dolazi kao onaj koji je Prvi i Posljednji (5,1 – 8,1; 22,12-13).
3. Po sastavu ova knjiga nakon uvodnog viđenja (1,9-20) donosi pisma upravljena sedmorim kršćanskim zajednicama oko Efeza (2,1 – 3,22). Zatim slijede apokaliptička viđenja o Božjem prijestolju, Jaganjcu koji otvara simboličku knjigu sa sedam pečata, sedmoglavoj Zvijeri, sedam čaša gnjeva, padu simboličnog Babilona, novom Jeruzalemu (4 – 22). Književno i misaono središte knjige je dvanaesto poglavlje. Ono sadrži viđenje o Ženi odjevenoj u sunce koju progoni Zmaj. Ta je žena slika Božjega naroda Staroga i Novoga saveza iz kojeg se rađa Mesija, kao pobjednik nad Sotonom, što je simbolično predstavljen u liku Zmaja i dvije Zvijeri. Knjiga je isprepletena himnima koje je pisac dijelom uzeo iz liturgije prve Crkve. U znanstvenim izdanjima Novoga zavjeta na grčkom himni i pjesme otisnuti su u stihu pa tako i u ovom prijevodu, da čitatelji budu svjesni kako se ne radi o običnoj prozi.
4. Slike kojima se služi sveti pisac uzete su iz prikaza egipatskih zala u Knjizi izlaska te iz Ezekielovih i Danielovih viđenja u Starome zavjetu. Pisac ih, međutim, upotrebljava samostalno kako bi izrazio svoju vjeru u nadmoć Krista, proslavljenog Jaganjca nad silama zla u svijetu. Među njegovim slikama posebnu ulogu imaju dvije Zvijeri u poglavlju trinaestom te Babilon-bludnica u poglavljima od sedamnaestog do devetnaestog. To su simboli koji označavaju rimsku državnu vlast koja se u Ivanovo doba služi poganskom religijom kako bi progonila Jaganjčeve sljedbenike. Ivan Vidjelac poručuje svojim povijesnim čitateljima i kasnijim vjernicima da će nepobjedivi Babilon pasti, a religija koja mu služi bit će zgažena tijekom povijesti koju vodi Bog.
5. Nauk o tisućugodišnjem kraljevstvu Krista i njegovih sljedbenika, koji se nisu poklonili Zvijeri niti primili njezin pečat na ruci (20), bio je povod krivovjercima zvanim hiliasti da te simbolične slike i izreke protumače kao zemaljsku vladavinu Krista i njegovih sljedbenika nakon vremena progona. To kao i neki drugi teški tekstovi ove knjige bili su razlog što je Otkrivenje s oklijevanjem primljeno među nadahnute knjige Novoga zavjeta. Posebno su neki oci Istočne Crkve izražavali sumnju u vezi s tim treba li Otkrivenje ubrojiti među kanonske knjige kršćana. Atanazije je god. 367. sastavio popis svetih knjiga Novoga zavjeta i među njih je ubrojio i Otkrivenje. Od tog vremena ustaljen je kanon Novoga zavjeta, a time i definitivno prihvaćena kanoničnost ove knjige.
6. Nauk Ivanova Otkrivenja važan je za opće svećeništvo svih krštenih (1,5-6; 5,10; 20.6), za vrijednost mučeništva, iščekivanje Isusova drugog dolaska, teologiju povijesti i gorljivost crkvenih zajednica.