Suci Suci, poglavlje Knjiga o Sucima, poglavlje 5
Pobjedna pjesma Debore i Baraka
U onaj dan pjevali su Debora i Barak, Abinoamov sin, ovu pjesmu:5,1 Da se može bolje razumjeti ta junačka pjesma, iznosimo ukratko njezin sadržaj: Ponajprije se slavi Božja zaštita nad izraelskim narodom (2-5); zatim se osvrće na doba progona i tlake (6-8); zahvaljuje se Bogu na pobjedi (9-11); spominju se plemena koja su sudjelovala u boju (12-15) i ona koja su oklijevala ući u borbu (16-17). U recima od 18 do 23 opisana je sama bitka, a u onim od 24 do 27 Jaelino djelo. Na kraju, nakon lapidarnog opisa Siserine majke koja uzalud čeka povratak sina (28-30), pjesma završava živom misli na Boga.
Knezovi su vodili u Izraelu,
dobrovoljno se ponudio narod u boj,
slavite stoga Gospodina!
Kraljevi, čujte! Knezovi, poslušajte!
Želim pjevati Gospodinu pjesmu i posvetiti Gospodinu,
Bogu Izraelovu, svoj himan.
Kad si silazio sa Seira, Gospodine,
kad si išao iz polja edomskoga,
zemlja se je tresla, nebesa su lijevala,
oblaci su se prolomili.
Brda su se uzdrmala pred Gospodinom,
pa i sam Sinaj pred Gospodinom, Bogom Izraelovim.
U dane Šamgara, sina Anatova,
u vrijeme Jaelino pusti su ležali putovi.
I tko je išao stazama,
vukao se je stranputicama.
Nije bilo vođe u Izraelu,
čovjek se je osjećao zapušten,
dok ja, Debora, ne ustadoh, kao mati u Izraelu.
Zato što se tražilo nove bogove,
pokuca tad na vrata rat,
ali se nije vidio štit ni koplje
među četrdeset tisuća u Izraelu.
Hvala moja ide knezovima Izraelovim
i narodu koji se dobrovoljno ponudi u boj.
Slavite stoga Gospodina!
Vi, koji jašite na bijelim magarcima,
koji počivate na jastucima,
koji hodite po putovima,
ugodite pjesmu zahvalnicu!5,10 Na bijelim magarcima jahala su velika gospoda.
Glasnije i od povika pastira na pojilištima,
slavite pobjedu Gospodina,
sjajno djelo njegove moći u Izraelu!
Već silazi na vrata narod Gospodnji.
Ustani, ustani, Debora!
Ustani, ustani, zapjevaj hvalospjev!
Digni se, Barače!
Vodi ih u ropstvo, sine Abinoamov!
Ostaci junakâ, izađite van!
Narode Gospodnji, junacima tako bogat,
silazi k meni!
Od Efrajima silazi se u dolinu k tebi,
Benjamine, s konjanicima tvojim.
Knezovi izlaze iz Makira,5,14 Makir, jedini Manašeov sin, stoji za dio Manašeova plemena koje stanuje s ove strane Jordana.
iz Zebuluna vođe sa žezlom.
S Deborom se ujediniše knezovi Jisakarovi,
i Naftali s Barakom.
Za njim se juriša u dolinu.
Dugo ratno vijeće održava se
u krajevima Rubenovim.
Što sjediš među torovima
i slušaš kako bleje stada?
Dugo ratno vijeće održava se
u krajevima Rubenovim.
Gilead s one strane Jordana počiva.
I Dan – zar on još boravi daleko kod lađa?
Na obali mora sjedi tiho Ašer,
stanuje mirno u svojim zaljevima.
Samo Zebulun, narod, žrtvuje svoj život smrti
i Naftali na visokim poljanama.
I dolaze kraljevi u boj.
Kraljevi kanaanski dolaze
u bitku kod Tanaka na vodama Megida,
ali ni mrve srebra ne dobiše.
S neba se bore zajedno zvijezde,
vojuju protiv Sisere sa svojih staza.
Kišon odnosi neprijatelje,
Kišon, brzica bitaka.
Pa obraduj se čitavom snagom, dušo moja!
Već toptaju konjska kopita,
jer junaci njihovi tjeraju, tjeraju tamo.
»Proklinjite Meroz!«, viče gromko Anđeo Gospodnji,
»proklinjite stanovnike njegove!
Ne dođoše u pomoć Gospodinu kao junaci.«
Mimo svih žena neka je slavljena Jaela,
žena Hebera, Kenijca!
Mimo svih žena u šatoru neka je ona visoko čašćena!
On zaiska vode. Ona mu pruži mlijeka.
U gospodskoj čaši pruži mu vrhnja.
Ali ruka njezina maši se za kolac šatorski,
desnica njezina za čekić kovački:
i udari Siseru, smoždi mu glavu,
smrska mu i probi sljepoočnice.
Među noge njezine savi se,
pade, leži, savija se uz noge njezine,
pade opet natrag,
i gdje pade ostade mrtav.
Kroz prozor motri
i jadikuje mati Siserina, kroz rešetku:
»Što se tako dugo ne vraćaju kola njegova?
Što se tako polako miču kotači njegovih kola?«
Odgovara joj najmudrija od njezinih dvorkinja,
a i sama sebi ona odgovara:
»Zacijelo su plijen zaplijenili i sada ga dijele:
po jednu djevojku,
po dvije djevojke na svakoga;
pa plijen: šarena tkanina Siseri,
i plijen: šareno vezena haljina, šareno platno,
odijelo, dva rupca oko vrata mojega, pa plijen …«
Tako propadaju, Gospodine, svi neprijatelji tvoji.
A oni koji te ljube,
oni su kao sunce kad izlazi u svojemu sjaju.
I tada je zemlja bila mirna četrdeset godina.