Tob Tobija, poglavlje Tobija, poglavlje 1
Proslov
Knjiga djela Tobije, sina Tobielova. Ovaj je bio Ananielov, ovaj Aduelov, ovaj Gabaelov, ovaj Rafaelov, ovaj Raguelov, iz roda Asielova, plemena Neftalijeva. On je u dane Šalmanasara, asirskoga kralja, bio odveden u ropstvo iz Tišbe koja je južno od Kedeš Neftalija u Gornjoj Galileji, povrh Hasora iznad Ašera, prema zapadu, sjeverno od Fogora.1,2 Šalmanasar: radilo bi se o Šalmanasaru V. (726-722.), ali nije on odveo u asirsko sužanjstvo stanovnike Neftalijeva područja, nego njegov prethodnik Tiglat-Pilesar III (745-727.). Usp. 2 Kr 15,29. Moguće je da autor smatra kako je Šalmanasar završio ono što je počeo njegov prethodnik.
Tobijina pobožnost u Izraelu i dijaspori
Ja Tobija hodao sam stazama istine i pravednosti sve dane svoga života. Davao sam obilnu milostinju svojoj rodbini i sunarodnjacima koji su sa mnom dovedeni u sužanjstvo u Ninivu u zemlji asirskoj. Dok sam bio mlad u zemlji Izraelovoj, sve je pleme moga pretka Neftalija otpalo od doma mojega oca Davida i od Jeruzalema, grada koji je među svim Izraelovim plemenima bio odabran za mjesto gdje sva Izraelova plemena mogu prinositi žrtve. Tu je izgrađen Hram za boravište Svevišnjemu i posvećen za sve naraštaje dovijeka. Dok su svi moji rođaci i kuća moga pretka Neftalija žrtvovali na svim brdima Galileje teletu koje je načinio Izraelov kralj Jeroboam u Danu, ja sam jedini često hodočastio u Jeruzalem na blagdane, kao što je propisano cijelom Izraelu u trajnoj odredbi. Nosio sam u Jeruzalem prvine od uroda i stada, desetinu od stoke i od prvog striženja ovaca. Svećenicima, Aronovim sinovima, davao sam ih na žrtvenik. Levitima koji služe u Jeruzalemu davao sam desetinu žita, vina, ulja, šipaka, smokava i drugog voća. Drugu desetinu štedio sam u novcu te je predavao svake godine u Jeruzalemu. Davao sam trećinu sirotama, udovicama i obraćenicima koji su se pridružili djeci Izraelovoj. Kad sam to donosio i predavao svake treće godine, blagovali smo od toga prema stalnoj odredbi Mojsijeva zakona i prema pouci koju mi je dala Debora, majka našega oca Ananiela, koji je rano umro i ja sam ostao siroče. Kad postadoh zreo muž, uzeh Anu iz svojega plemena za ženu. Ona mi rodi sina kojemu nadjenuh ime Tobija.
Nakon odvođenja u Asiriju, kad sam kao sužanj doveden u Ninivu, svi su moji rođaci i sunarodnjaci jeli pogansku hranu, ali ja sam se uzdržavao od blagovanja takve hrane.
Budući da sam se spominjao svoga Boga svim srcem, Svevišnji mi je udijelio naklonost Šalmanasara te sam postao nabavljač svega što mu je bilo potrebno. Tako sam putovao u Mediju te nabavljao za njega sve do njegove smrti. Kod Gabrieva brata Gabaela u zemlji Mediji položio sam deset srebrnih talenata u vrećicama. Kad je umro Šalmanasar te ga naslijedio njegov sin Sanherib, putovi prema Mediji postali su opasni i nisam više mogao tamo putovati.1,15 Šalmanasar je umro 722. pr. Kr. Naslijedio ga je uzurpator Sargon II. (722-705.) Njegov sin Sargon vladao je od 705 do 681. Usp. 2 Kr 18,113 – 19,38.
U vrijeme Šalmanasara davao sam obilnu milostinju svojim rođacima i sunarodnjacima. Gladnima sam davao hrane, a golima odjeće. Kada sam opazio da je mrtvo tijelo kojega od mojih sunarodnjaka bačeno iza zidina Ninive, ukapao sam ih.1,17 Sahranjivanje braće Židova je znak vjernosti otačkim predajama. Usp. 1,18; 2,3-8; 4,3-4; 6,15; 14,10-13. Najvećom sramotom smatrana je sudbina onih koji nisu ni sahranjeni. Usp. Pnz 28,26; 1 Kr 14,11; Prop 6,3; Iz 14,20; Usp. Jr 7,33; 22,18-19. Također sam sahranjivao sve koje je Sanherib osuđivao na smrt nakon što je pobjegao iz Judeje, u dane kada je Kralj Neba sručio na njega osudu zbog svih njegovih hula. U svom bijesu smaknuo je mnoge Židove, ali ja sam krao njihova tijela i sahranjivao ih; kad ih je Sanherib tražio, nije ih nalazio. Međutim, jedan od Ninivljana prijavio je kralju da ih ja sahranjujem i tada sam se sakrio. Kad sam doznao da kralj zna o meni te da me traži radi pogubljenja, uplašio sam se i pobjegao. Oduzeto mi je sve imanje i nije mi ostavljeno ništa što ne bi bilo oteto za kraljevsku riznicu, osim moje žene Ane i sina Tobije.
Nije prošlo ni četrdeset dana kada su Sanheriba ubila njegova dva sina te pobjegla u brda Ararata. Nakon njega kraljem je postao njegov sin Asarhadon. On je imenovao Ahikara, sina moga brata Anaela, za nadglednika nad svim blagom u svome kraljevstvu i za upravitelja svega. Tada je Ahikar posredovao za mene pa sam se vratio u Ninivu. Ahikar je bio veliki peharnik, čuvar pečata i rizničar asirskog kralja Sanheriba. Asarhadon ga je postavio za drugoga do sebe. Ahikar je bio moj nećak, jedan od mojih rođaka i moga roda.