2Mak2Ma 2 Makabejska2 Makkabeeën, poglavljehoofdstuk Druga knjiga o MakabejcimaHet tweede boek Makkabeeën, poglavljehoofdstuk 7

Mučeništvo sedmorice braće

I dogodi se da je bilo uhvaćeno sedam braće s njihovom majkom. Kralj ih htio bičevima i remenjem prisiliti na uzimanje svinjskoga mesa koje Zakon zabranjuje. Tada reče jedan od njih koji je vodio riječ za druge: »Što hoćeš od nas ispitati i doznati? Mi smo spremni radije umrijeti nego prestupiti zakone otaca.« Nato se razgnjevi kralj i zapovjedi da se usiju tave i kotlovi. Kad su se usijali, dade odmah onomu koji je progovorio u ime drugih odrezati jezik, oguliti mu kožu s glave te odsjeći mu ruke i noge, a druga su braća i majka morali to gledati. Sasvim osakaćeno tijelo dade još živo donijeti na oganj i peći na tavi. Dok se dizala para iz tave, ostali su se hrabrili zajedno s majkom da junački umru. Govorili su: »Gospodin Bog vidi i sigurno će nam se smilovati, kao što je Mojsije jasno objavio u svojoj protestnoj pjesmi, kad je rekao: On će se smilovati svojim slugama.«

Kad se tako prvi rastao sa svojim životom, dovedoše drugoga na muke. Oguliše mu kožu zajedno s kosom s glave i upitaše ga: »Hoćeš li jesti prije nego ti izmučimo tijelo, ud po ud?« On odgovori na jeziku svojih otaca i povika: »Ne!« Zato podnese jednake muke jednu za drugom. Na rastanku s dušom povika još: »Zlikovče, ti nam sad otimaš vremeniti život. Ali kralj cijeloga svijeta uskrisit će na život vječni nas koji umiremo za njegove zakone.«

Potom je bio mučen treći. Kad zatražiše od njega jezik, ispruži ga odmah, ponudi srčano ruke i reče muževno: »Od neba sam primio ove udove i zbog Božjih zakona sada ih zapostavljam. Nadam se da ću ih opet dobiti od njega.« Sam kralj i njegova okolina divili su se duhovnoj veličini toga mladića koji nije ništa mario za muke.

Kad je ovaj preminuo, podvrgnuli su četvrtoga istim okrutnim mukama. Kad je bio na izdisaju, on reče: »Utješno je izgubiti život od ljudske ruke kad se čovjek može od Boga nadati uskrsnuću. Ali tebe ne će zapasti uskrsnuće na život.« Odmah dovedoše petoga i stadoše ga mučiti. A on upre pogled u kralja i reče: »Ti imaš vlast nad ljudima te iako si raspadljiv, činiš ono što hoćeš. Ali ne misli da je Bog ostavio naš narod! Čekaj samo, ti ćeš iskusiti silnu njegovu moć, kad on kazni tebe i tvoje potomke!«

Potom dovedoše šestoga. On umirući reče: »Ne umišljaj sebi! Mi podnosimo ove patnje zbog sebe, nakon što smo sagriješili pred svojim Bogom. Stoga su nas snašle strahovite nevolje. Ali ne misli da ćeš ti ostati nekažnjen, jer si se digao na borbu protiv Boga!«

Preko svake mjere bila je divna majka i dostojna je slavne uspomene. U jedan dan vidjela je gdje joj umire sedam sinova i hrabro je izdržala u nadi u Gospodina. Svakoga je od njih opominjala na jeziku otaca, puna plemenitoga osjećaja. Čeličila je žensku narav muževnom srčanošću i govorila im: »Ne znam kako ste bili načinjeni u mojemu krilu. Nisam vam ja dala dah i život, niti sam vam svakome sastavila udove. Stvoritelj cijeloga svijeta, koji oblikuje svakog čovjeka pri rođenju i koji je počelo svega, opet će vam u svom milosrđu dati dah i život, jer se sada žrtvujete iz ljubavi prema njemu.«

Antioh, koji je mislio da ga ona prezire te je slutio da su njezine riječi uvreda, izreče preostalom još najmlađemu ne samo dobre riječi, nego i obećanje pod zakletvom da će ga učiniti bogatim i sretnim ako otpadne od običaja svojih otaca; štoviše, učinit će ga svojim prijateljem i povjeriti mu državne službe. Ali mladić nikako nije pristajao na to. Stoga pozva kralj majku i navali na nju da posavjetuje dječaka kako bi spasio život. Dugo ju je nagovarao i ona je pristala da nagovara svoga sina. Prignula se k njemu te na porugu okrutnom tiraninu rekla sinu: »Sine moj, smiluj se meni koja sam te pod svojim srcem nosila devet mjeseci; tri sam te godine dojila i do ove te dobi hranila i odgajala. Molim te, dijete moje, pogledaj na nebo i na zemlju i promotri sve što je na njoj i pomisli da je to Bog stvorio iz ništa te da je i rod ljudski tako postao! Ne boj se ovoga krvnika, pokaži se vrijednim svoje braće i podnesi smrt da te u vrijeme smilovanja opet nađem s tvojom braćom!«

Dok je ona još govorila, reče mladić: »Što oklijevate? Ja ne ću poslušati kraljevu zapovijed. Pokoravam se zakonu što ga je Mojsije dao našim ocima. A ti koji si početnik svega zla protiv Hebreja, ne ćeš izbjeći rukama Božjim. Mi naime trpimo za svoje grijehe. Iako se živi Bog na čas rasrdio da nas kazni i popravi, on će se izmiriti sa svojim slugama. A ti, najbezbožniji i najopakiji od svih ljudi, ne uznosi se nesigurnom nadom i progonstvom Božjih slugu! Nisi još izbjegao sudu svemogućega Boga koji sve vidi. Braća naša iza kratke muke, po Božjem obećanju, ušla su u život vječni. A tebe na sudu Božjem čeka zaslužena kazna za tvoju oholost. Kao moja braća dajem i ja tijelo i dušu za naše očinske zakone i vapim k Bogu, neka se ubrzo smiluje našemu narodu, a tebe neka patnjama i mukama prisili na spoznaju da je jedini on Bog. Neka se tako na meni i mojoj braći zaustavi gnjev Svemogućega što je s pravom došao na naš narod!«

Izvan sebe od gnjeva, dade kralj ovoga još okrutnije mučiti nego druge, jer je bio ogorčen tim prijetnjama. Ne okaljavši se, ode i ovaj mladić u smrt, sa savršenim pouzdanjem u Gospodina. Poslije sinova bila je napokon pogubljena i majka. Ovdje završavamo pripovijedanje o obrednim gozbama i o strahovitim mučenjima!