Tuž Tužaljke, poglavlje Tužaljke, poglavlje 5
Molitva za pomilovanje
Spomeni se, Gospodine,
onoga što nas je stiglo!
Pogledaj i vidi našu sramotu!
Naša baština dopade tuđincima,
naše kuće strancima.
Siroti smo, bez oca;
naše su majke kao udovice.
Pijemo za novac svoju vodu,
moramo plaćati za vlastita drva.
Na vratu su nam tlačitelji,
smalaksali smo i ne nalazimo mira.
Pružili smo ruku Egiptu i Asuru,
da se nasitimo kruha.
Oci su naši sagriješili i nema ih više.
Mi moramo nositi njihove opačine.
Sluge su nad nama gospodari;
nitko nas ne izbavlja iz njihovih ruku.
Donosimo sebi kruh sa strahom
za život od mača u pustinji.
Kao peć gori naša koža u žeravici gladi.
Silovali su žene na Sionu
i djevojke po Judinim gradovima.
Knezove su vješali
i bila je prezrena čast staraca.
Mladići nose mlin;
pod teretom drva posrću dječaci.
Na vratima više ne sjede starci;
mladiće ne sjedinjuje igra.
Nestalo je radosti našem srcu,
igra se naša pretvorila u žalost.
Pala nam je kruna s glave;
teško nama što smo sagriješili!
Stoga je naše srce oslabjelo,
stoga je naše oko potamnjelo:
Zbog gore Siona, što je opustjela,
i lisice brzaju po njoj.
Ti, Gospodine, stoluješ u vijeke,
tvoje prijestolje stoji od vijeka do vijeka.
Zašto nas hoćeš zaboraviti do vijeka,
zauvijek nas ostaviti?
Obrati nas, Gospodine, k sebi! Mi se vraćamo.
Ponovi naše dane kako su bili prije!
Ili, zar si nas sasvim odbacio?
Ljutiš li se toliko na nas?