Mk Marko Evanđelje po Marku, Opis
1. U Djelima apostolskim spominje se Ivan zvani Marko, sin jeruzalemske kršćanke Marije, u čijoj su se kući okupljali prvi kršćani (Dj 12,12). Tome Marku tradicija je pripisala drugo kanonsko evanđelje. Pisac Prve Petrove poslanice spominje ga kao Petrova suradnika u Rimu (1 Pt 5,13). S Barnabom je sudjelovao u prvom Pavlovu misijskom putovanju. U Pergi Pamfilijskoj odvojio se od Pavla i Barnabe i vratio se u Jeruzalem (Dj 13,5.13). Od oko 62. do oko 67. god. bio je u Rimu (Kol 4,10; 1 Pt 5,13; 2 Tim 4,11). Predaja ga označava kao prvoga biskupa u egipatskoj Aleksandriji. Crkva ga štuje kao mučenika i svetkuje njegov blagdan 25. travnja.
2. Prema svjedočanstvu biskupa Papije oko 130. god. Marko je u Rimu bio Petrov tumač te je u svoje evanđelje zapisao ono što je Petar propovijedao, ali ne po kronološkom redu. Piše tako živo i zorno da se na mnogim mjestima može upravo raspoznati kazivanje očevica (usp. 1,29.33.36 sl.; 4,38; 5,3; 9,3; 11,4).
3. Povijesni naslovnici evanđelja po Marku mogli su biti pretežno pokršteni pogani, osobito kršćani Rima. Taj evanđelist tumači židovske običaje svojim čitateljima, a rimske prilike i ustanove pretpostavlja kao poznate (usp. npr. Mk 7,3-4; 14,12; 15,42; 12,41; 15,16). Prevodi aramejske izraze (3,17; 5,41; 7,11.34; 14,36; 15,22.34). Nema u Evanđelju po Marku, kao u Evanđelju po Mateju, toliko pozivanja na Stari zavjet. U povezivanju drugog evanđelja s Petrovim propovijedanjem u Rimu crkveni oci nisu se puno pitali odakle tolika sličnost i redaktorske razlike u građi koju donose Matej, Marko i Luka. Na temelju tih sličnosti i razlika današnji stručnjaci zaključuju da ni Markovo evanđelje nije u prvom redu neovisan prikaz Petrovih propovijedi o Isusovim djelima i riječima nego obrada propovjedničke građe koju su morali sastaviti Isusovi povijesni svjedoci, a evanđelist se njome poslužio kao izvorom.
4. Za vrijeme nastanka Markova evanđelja ključna je godina 70. u kojoj su Rimljani, prilikom slamanja židovskog ustanka, razorili jeruzalemski Hram. Iz Markove formulacije Isusova eshatološkog govora (Mk 13) opažamo razlikovanje propasti Jeruzalema od ponovnog dolaska Kristova na kraju ljudske povijesti. Zato stručnjaci pretpostavljaju da je ovo evanđelje nastalo u toku rata protiv Židova ili poslije godine 70.
5. Nakon kratkog uvoda opisuje evanđelist Marko najprije javno Isusovo djelovanje u Galileji, zatim njegovo djelovanje u Judeji i Jeruzalemu. Zaključuje svoj izvještaj opisom Isusove muke i proslave. Marku je svojstveno da ističe mesijansku tajnu: Isus ne dopušta ni ljudima ni vragovima da razglašuju njegov identitet, dok satnik pod križem ne uzvikne: »Zaista, ovaj je čovjek bio Sin Božji« (15,39). Prema Marku, Isus je Krist zato što propovijedanje kraljevstva Božjega potvrđuje iscjeljivanjem bolesnih, posebno opsjednutih. Jedna od Markovih tema jest i učeništvo, jer apostoli krivo shvaćaju Isusa tokom njegova djelovanja; pred uhićenje svi se razbježe, a Petar ga se odriče. Porukom da će ga vidjeti u Galileji (16,7), Isus ostavlja otvorenu mogućnost povratka, što se i dogodilo. Apostoli su slika budućih vjernika.