SuciJdg SuciMaghuhukom, poglavljekapitulo Knjiga o SucimaAng Libro sa Mga Maghuhukom, poglavljekapitulo 21

Ponovno se podiže Benjaminovo pleme

Sinovi Izraelovi bili su se zakleli u Mispi: »Nijedan od nas ne će dati svoje kćeri za ženu Benjaminovcu.« Kad je onda narod bio otišao u Betel i tamo do večeri boravio kod svetišta, podigoše svoj glas, stadoše glasno plakati i rekoše: »Zašto se, Gospodine, Bože Izraelov, moralo ovo dogoditi u Izraelu, da danas nestane jednoga cijelog plemena iz Izraela?« Sutradan rano načiniše ondje žrtvenik i prinesoše žrtve paljenice i žrtve pričesnice. Tada upitaše sinovi Izraelovi: »Tko od svih Izraelovih plemena nije došao na skupštinu Gospodinu?« Bili su se naime svečanom zakletvom zaprijetili svakomu koji ne bi došao u Mispu Gospodinu: »Neka se kazni smrću!« A sad se Izraelovi sinovi sažale nad svojim bratskim Benjaminovim plemenom i jadikovali su: »Jedno se eto pleme istrijebi iz Izraela. Kako da pomognemo onima što su preostali da imaju žene, kad se zaklesmo Gospodinu da im nećemo dati svojih kćeri za žene?« I kad su pitali ima li netko od plemena Izraelovih koje nije došlo u Mispu Gospodinu, ustanovilo se da nitko nije bio došao iz Jabeša u Gileadu u tabor na skupštinu. Prebrojiše narod i pokaza se da nema nijednoga od onih što su stanovali u Jabešu u Gileadu.

Tada posla općina onamo dvanaest tisuća od najhrabrijih ljudi i zapovjedi im: »Idite i pobijte stanovnike u Jabešu u Gileadu mačem, i žene i djecu!« Morate pritom ovako postupati: »Sve muško i sve žensko, što je spoznalo čovjeka, pobijte!« Nađoše tad među stanovnicima Jabeša u Gileadu četiri stotine djevojaka koje nisu bile poznale čovjeka. Dovedoše ih u tabor u Šilo u kanaanskoj zemlji.

Tada se sva općina počne dogovarati s Benjaminovim sinovima, koji su bili u pećini Rimonu, i ponudi im slobodno područje. Nato se istom vratiše Benjaminovi sinovi. Dadoše im djevojke koje ostaviše na životu između žena iz Jabeša u Gileadu. Ali ih nije bilo dosta za njih.

Kako je narodu bilo žao Benjaminovih sinova, što Gospodin okrnji Izraelova plemena, upitaše starješine općine: »Kako ćemo pomoći ovima što su preostali da bi imali žene nakon što su istrijebljene žene Benjaminova plemena?«

Rekoše: »Preostalim Benjaminovim sinovima ostaje još samo posjed. Ali pleme ne smije iščeznuti iz Izraela. Mi im ipak ne ćemo dati žena između svojih kćeri. Jer su se zakleli sinovi Izraelovi: Neka je proklet tko dade ženu Benjaminovim sinovima!« Potom rekoše: »Eto, svake je godine blagdan Gospodnji u Šilu, koji leži sjeverno od Betela, istočno od puta što vodi od Betela u Šekem i južno od Lebone.« I zapovjediše sinovima Benjaminovim: »Idite i posakrivajte se u vinogradima! I čim vidite da djevojke od Šila izlaze kako bi plesale, skočite iz vinograda i otmite svaki sebi ženu između djevojaka od Šila. Onda se vratite u zemlju Benjaminovu! Ako li dođu njihovi oci i njihova braća da podignu tužbu kod nas, tada im kažimo: Darujte nam ih! Jer u ratu nismo dobili žene za svakoga. Ako im ih ne dadete, griješite.« Benjaminovi sinovi izvršiše zapovijed. Dovedoše sebi potreban broj žena od djevojaka igračica koje oteše, vratiše se u svoj baštinski posjed, sazidaše opet gradove i naseliše se u njima.

I sinovi Izraelovi vratiše se otamo u ono vrijeme kući, svaki svojemu plemenu i svojoj obitelji. Svaki ode otamo na svoj baštinski posjed. U ono vrijeme nije bilo još kralja u Izraelu. Svatko je činio što je htio.