Izr Mudre izreke, poglavlje Mudre izreke, poglavlje 1
Svrha izreka
Izreke Salomona, Davidova sina, Izraelova kralja.
One daju spoznaju mudrosti i stege;
daju razumijevanje mudra govora.1,2 Mudrost je spoznaja pravog, bogoljubnog života. Stega znači provedbu u djelo pravih životnih načela.
Čine da se postigne stega i razboritost,
pravednost, poštenje i iskrenost.
Daju razboritost neiskusnima,
razum i spoznaju mladiću.
Čuje li ih mudrac, u znanju će porasti;
razum će sebi steći životnu mudrost.
Razumjet će govor izreke i prispodobe,
riječi i zagonetke mudraca.
Strah je Gospodnji najviša spoznaja;
samo luđaci preziru mudrost i stegu.1,7 Strah Gospodnji, tj. strahopoštovanje prema pravome Bogu, najvažnije je životno načelo.
I. Proslov
Preporuka mudrosti
Slušaj, sine moj, pouku svojega oca!
Ne cijeni malo naputak svoje majke!
Jer su oni mio vijenac tvojoj glavi,
ures vratu tvojemu.
Sine moj, nemoj pristati
ako te mame zli ljudi;
ako reknu: »Dođi s nama,
da natjeramo u stupicu dobroga,
da stavimo zamku nedužnome ni za što!1,11 Od prve stranice iznosi se borba između zla i pravednika koja je osobito istaknuta u Knjizi psalama.
Žive ih proždrimo kao carstvo mrtvih,
s kožom i kosom, kao one što silaze u podzemni svijet!
Dobit ćemo neko dragocjeno dobro,
napunit ćemo svoje kuće plijenom.
U našemu krugu bacat ćeš svoj ždrijeb;
kao svi vodit ćeš zajedničku kesu.«
Sine moj, ne idi na put s njima
i drži svoju nogu daleko od njihove staze!
Jer njihove noge hite prema zlu,
trče da prolijevaju krv.
Jer je uzalud razapeta mreža
pred očima svih ptica.
Vrebaju vlastitu krv,
stavljaju sami sebi zamku.
To je sudbina onoga,
koji ide za nepravednim dobitkom:
on ga stoji glave.
Opomena mudrosti
Mudrost propovijeda na otvorenoj cesti.
Na slobodnim mjestima odjekuje njezin glas.1,20 Pjesnik, da bude što jasniji i zorniji u predavanju svojih pouka, uzima ovdje mudrost kao osobu. Takvo personificiranje poznato je svim narodima, a istočnjacima posebno. Mudrost je prikazana kao učiteljica koja govori u ime božanske svetosti.
Visoko gore na zidovima razliježe se njezin povik.
Na vratima, u gradu, drži svoje govore:
»Dokle ćete još, vi luđaci, ljubiti ludost,
i vama, podsmjehivači, dokle će biti mio podsmijeh,
i vi, bezumni, dokle ćete mrziti razboritost?
Primite k srcu moju opomenu!
Evo, pustit ću svoje negodovanje protiv vas,
da slobodno poteče.
Objavit ću vam svoje izreke.
Zvao sam, a vi ste se nećkali,
namigivao sam, a nitko nije mario;
u vjetar ste bacali svaki moj savjet,
niste htjeli znati za moju opomenu.
Zato ću se i ja smijati vašoj nesreći,
rugat ću se kad vas napadne tjeskoba,
kad kao zlo vrijeme na vas navali strah,
i vaša pogibao kao oluja dođe,
kad nasrne na vas nevolja i muka.
Tada će me zvati, ali se ja ne ću odazvati.
Tražit će me, ali me ne će naći.
Budući da su mrzili spoznaju,
i za strah Gospodnji nisu ništa pitali,
i za moj savjet nisu se nikada brinuli,
nego su sve pokude moje prezirali,
zato će jesti plod svojih djela
i nasitit će se svojih nauma.
Jer luđacima njihov otpad donosi smrt,
bezbrižnost je propast luđaka.
Ali tko me slijedi, može stanovati sigurno
i biti miran, bez bojazni od zla.«