1Mak 1 Makabejska, poglavlje Prva knjiga o Makabejcima, poglavlje 1
Vladavina Aleksandra Velikog
Nakon što je Aleksandar, sin Filipa Makedonca, krenuo iz zemlje Kitijske i potukao Darija, kralja Perzijanaca i Medijaca, naslijedio ga je na kraljevskoj vlasti najprije nad Grčkom. On je vodio mnoge ratove, zauzeo tvrđave i dao poubijati kraljeve. Prodro je do kraja zemlje i uzeo sebi plijen od mnogobrojnih naroda. Pred njim je zanijemjela zemlja. Tada mu se srce predalo obijesti i uzoholilo. Skupio je silnu vojsku i podvrgnuo pod svoju vlast zemlje, narode i kneževine, i oni su mu morali plaćati danak.
Tada pade na bolesničku postelju i vidje da mu je umrijeti. Dozva svoje visoke časnike, koji su s njime rasli, i još za života razdijeli među njih svoje kraljevstvo. Aleksandar je vladao dvanaest godina kada ga je stigla smrt. Njegovi časnici preuzeše vlast, svaki na svome području. Nakon njegove smrti svi staviše sebi krunu na glavu, a tako učiniše i njihovi sinovi za dugo godina. Mnogu nevolju oni donesoše na zemlju.
Izraelci podliježu poganskim običajima
Od njih poteče grešan potomak Antioh Epifan, sin kralja Antioha. On je prije bio talac u Rimu, i postade kralj godine 137. grčkoga kraljevstva.
U one dane nastupiše u Izraelu prekršitelji Zakona i zavedoše mnoge govoreći: »Pođimo i sklopimo savez s okolnim narodima! Otkad smo se odvojili od njih, stigla nas je mnoga nesreća.« Taj se prijedlog svidje, i neki od naroda dragovoljno otiđoše kralju. Ovaj im dade punomoć da uvedu poganske običaje. Oni sagradiše u Jeruzalemu vježbalište po običaju pogana, prepraviše sebi trag obrezanja i tako otpadoše od svetoga saveza. Podložili su se jarmu pogana i prodali su se za zlodjela.
Antiohova vojna na Egipat i pljačka Hrama
Kad je Antioh učvrstio svoju vlast, poželi svoju vlast protegnuti na Egipat, da bude kralj nad obje zemlje. I on pođe sa silnom vojskom u Egipat, s kolima, sa slonovima, s konjanicima i s velikim brodovljem. Ratovao je s Ptolemejem, egipatskim kraljem. Ptolemej nagnu bježati pred njim i umaknu. Mnogi su bili mrtvi ili ranjeni. Osvojene su egipatske utvrde i gradovi, i egipatska zemlja bila je oplijenjena. Poslije pada Egipta Antioh se godine 143. vrati i pođe sa silnom vojskom na Izrael i Jeruzalem. U svojoj obijesti uđe u Svetište i odnese zlatni žrtvenik, svijećnjak za rasvjetljavanje sa svim posudama, stol za izložene kruhove, posude za žrtve ljevanice, čaše, zlatne kadionice, zastor, vijence i zlatne ukrase na prednjoj strani Hrama. Strgao je sve to. Zaplijeni srebro, zlato, skupocjeno posuđe i što je našao od sakrivena blaga. Sa svim tim plijenom vrati se u svoju zemlju. Osim toga počinio je krvoproliće i izrekao veoma ohole govore. Duboka žalost zahvati Izraela po svim njegovim krajevima. Jadikovali su gorko glavari i starješine, povukli su se djevojke i mladići, žene su zapustile svoju ljepotu. Svaki je zaručnik tugovao, zaručnica je u svojoj odaji tugovala. Zemlja se potresla zbog svojih stanovnika, sva je Jakovljeva kuća bila osramoćena.
Poganska utvrda u Jeruzalemu
Dvije godine potom posla kralj poreznoga pobirača u Judine gradove. On dođe sa silnom vojskom u Jeruzalem. Lukavo im ponudi mir tako da mu povjerovaše. Ali on iznenada napade grad, zada mu težak udarac i poubija mnoge Izraelce. Nakon što je oplijenio grad, zapali ga i poruši njegove kuće i zid kojim je grad bio opasan. Žene i djecu odvedoše u ropstvo i stada zaplijeniše. Oko Davidova grada izgradili su velik i utvrđen zid, podigli kule i pretvorili ga u svoju utvrdu. Naselili su u nj bezbožan narod, muškarce koji su kršili Zakon i oni su se utvrdili u njemu. Nabavili su oružje i životne namirnice te su odložili plijen skupljen u Jeruzalemu. Tako postade utvrda jedna velika zamka. Za Svetište to postade zasjeda, za Izraela stalni i zlobni protivnik. Oko Svetišta proliše nedužnu krv, oskvrnuše sveto mjesto. Zbog njih pobjegoše stanovnici Jeruzalema i tako on postade prebivalište tuđemu narodu. Vlastitim potomcima postade tuđ, ostaviše ga njegova djeca. Svetište njegovo potpuno je opustjelo, blagdani se pretvoriše u tugu, subote u sramotu; ponos u prezir. Kako je nekoć bila njegova krasota, tako sad postade velika njegova sramota.
Antioh zabranjuje monoteizam Židova
Tada izda kralj zapovijed da svi u njegovoj kraljevini moraju postati jedan narod i da svaki ostavi svoje posebne običaje. Svi se poganski narodi podvrgoše kraljevoj zapovijedi. I mnogi Izraelci prionuli su uz njegovo bogoštovlje te žrtvovali idolima i pogazili subotu. Antioh je poslao u Jeruzalem i u Judine gradove glasnike s pismenom zapovijedi da razvide slijedi li tko običaje strane toj zemlji. Tražio je da se dokinu žrtve paljenice, klanice i ljevanice u Svetištu, te da subote i blagdani budu oskvrnjeni. Izraelci su također trebali okaljati Svetište i svete. Nasuprot tome, trebali su podići poganske žrtvenike, svetišta i idolske likove, žrtvovati svinje i druge nečiste životinje. Svoje sinove trebali su ostavljati neobrezane, a svoje duše okaljati svakojakom nečistoćom i gnusobom. Tako su trebali zaboraviti Zakon i dokinuti sve ustanove. A tko bi radio protiv kraljeve zapovijedi, trebao je poginuti. Takve propise dade izdati za cijelo svoje kraljevstvo i postavi nadzornike za sav narod. Zapovjedi da u svim Judinim gradovima za redom bude prinesena poganska žrtva. Mnogi od naroda pridružiše im se i tako otpadoše od Zakona. Oni počiniše zlo u zemlji.
Prisilili su Izraelce da se kriju u svakojakim skrovištima.
Dana 15. kisleva, godine 145. dao je kralj podići grozotu pustoši na žrtveniku za paljenice, a sagrađeni su poganski žrtvenici i po okolnim gradovima Judeje. Pred kućnim vratima i na trgovima paljene su miomirisne žrtve. Knjige Zakona, što ih nađoše, razderaše i spališe. Ako bi se u koga našla knjiga Saveza, ili ako bi se tko ravnao po Zakonu, izručili bi ga smrti po kraljevoj zapovijedi. Takvim nasilnim mjerama postupali su mjesece i mjesece protiv Izraelaca koje su sustizali u raznim gradovima.
Dana 25. kisleva prinosili su žrtve na poganskom žrtveniku koji je bio postavljen na žrtveniku za paljenice. Po kraljevoj zapovijedi ubijali su žene koje su dale obrezati svoju djecu i vješali su im dojenčad o vrat. Također su oplijenili njihove kuće i usmrtili one koji su djecu obrezivali. Ali mnogi u Izraelu ostadoše postojani i tvrdo odlučiše da ne će blagovati ništa nečisto. Radije htjedoše poginuti, nego se okaljati jelima i prekršiti sveti Savez. I tako poginuše. Bilo je to vrijeme strahovitog i gnjevnog suda protiv Izraela.