2Mak 2 Makabejska, poglavlje Druga knjiga o Makabejcima, poglavlje 9
Smrt Antioha Epifana
Oko onoga vremena Antioh se s porugom i sramotom vratio iz perzijskih krajeva. Bio je provalio u grad Persepolis i pokušao oplijeniti hram te grad podvrgnuti pod svoju vlast.
Zato se skupio narod i prihvatio za oružje. Tako Antioha prisiliše stanovnici zemlje u bijeg, i on se morao sramotno povući. Na putu u Ekbatanu stiže mu vijest o sudbini Nikanora i Timotejevih ljudi. Tada on planu od gnjeva i namisli učiniti da Židovi ispaštaju njegov sramotni bijeg. Stoga zapovjedi svojemu vozaču da bez zaustavljanja vozi kako bi što prije dovršio putovanje, ali je već lebdio nad njim kazneni sud Neba. On je naime u svojoj obijesti rekao: »Učinit ću Jeruzalem grobljem Židova, kad dođem tamo.« Ali Gospodin koji sve vidi, Bog Izraelov, udari ga neizlječivom i nevidljivom bolešću. Jedva je to izgovorio, uhvati ga neizlječiva bol u crijevima i strašne muke u nutrini. S pravom, jer je on mučio utrobu drugih ljudi brojnim i neviđenim mukama. Unatoč tome, nije odstupio od svoje obijesti, nego još uvijek pun oholosti od bijesa je dahtao oganj svoje srdžbe na Židove i naređivao da se ubrza vožnja. U punom trku ispao je iz kola koja su se treskala i tako nesretno pao da su mu se iščašili svi zglobovi. On, koji je držao u svojoj nadčovječnoj oholosti da može zapovijedati morskim valovima i koji je mislio na tezulji izmjeriti visoke gore, sada je ležao na tlu i morao se dati nositi u nosiljci, pokazujući pred svima Božju moć! Crvi su se počeli kotiti u bezbožnikovu tijelu, i meso je otpadalo komad po komad od njega još živoga uz strahovite boli. Svu je vojsku uznemirio smrad od gnjiloće. Pokraj onoga koji je malo prije još mislio da dopire do zvijezda neba, nije više mogao nitko ostati zbog nepodnošljivoga smrada.
Teško izmučen, počeo je sustezati svoj bijes i pribirati se, jer su pod Božjim bičevima boli bivale sve žešće. Kad onda on sam nije više mogao podnositi svoj smrad, rekao je: »Pravo je podvrgnuti se Bogu i kao smrtan čovjek ne držati se jednakim Bogu.« Zločinac se čak i molio Bogu, ali On mu se više nije htio smilovati. Zavjetovao se da će proglasiti slobodnim Sveti Grad u koji je bio požurio da ga sravni sa zemljom i pretvori u groblje, i da će s građanima Atene izjednačiti sve Židove koje je nekoć držao nedostojnima ukopa, nego prikladnima da zajedno s djecom budu bačeni zvijerima. Nadalje se zavjetovao da će uresiti najsjajnijim darovima sveti Hram što ga je prije bio oplijenio, da će mnogostruko nadomjestiti sve sveto posuđe i da će podmirivati troškove za žrtve iz svojih vlastitih sredstava. Štoviše, obećao je da će sam postati Židov i po cijelom svijetu navješćivati moć Božju. Muke nisu nikako popuštale, jer je na njega pala pravedna Božja kazna. Zato se odrekao svake nade za sebe i Židovima napisao sljedeće pismo u kojem moli oproštenje i ono glasi ovako:
Pismo Antioha Židovima
»Kralj i vojni zapovjednik Antioh pozdravlja vrle građane Židove te im želi radost, zdravlje i blagostanje. Ako je vama i vašoj djeci dobro i ako vam poslovi idu po želji, ja za to izričem Bogu najveću hvalu. Ja sada svoju nadu polažem u Nebo. Ležim bolestan i spominjem se u ljubavi vašega štovanja i vaše naklonosti prema meni. Na povratku iz perzijskih zemalja pao sam u tešku bolest. Zato držim potrebnim pobrinuti se za sigurnost svih. Doduše, ne dvojim još o svome stanju, štoviše čvrsto se nadam da ću ozdraviti. Ipak razmišljam kako je moj otac odredio sebi nasljednika, kad je poduzeo vojnu na gornje krajeve. Ako se dogodi nešto neočekivano ili se javi nešto nepovoljno, neka se stanovnici zemlje ne uznemiruju nego neka znaju na koga prelazi vlast. Nadalje, uvažavam kako obližnji vladari i susjedi našega kraljevstva vrebaju zgodan čas i čekaju prigodu. Zato ovim imenujem kraljem svojega sina Antioha. Njega sam već često povjeravao i preporučivao većini od vas, kad sam morao žurno odlaziti u gornje krajeve. Poslao sam mu pismo koje ovdje prilažem u prijepisu. Molim vas dakle da se sjećate mojih dobročinstava koja sam vam iskazivao javno i konkretno i da svi sačuvate svoje dobro mišljenje o meni i o mojemu sinu. Uvjeren sam da će on slijediti moja načela blago i čovječno i da će biti s vama u dobrim odnosima.«
Tako svrši u tuđoj zemlji i u gorama jadnom smrću taj krvnik i hulitelj Boga u strahovitim mukama, kao što ih je sam zadavao drugima. Njegovo tijelo uzeo je sa sobom njegov intimni prijatelj Filip, ali kako nije imao povjerenja u njegova sina Antioha, povukao se u Egipat k Ptolemeju Filometoru.