Bar Baruh, poglavlje Baruh, poglavlje 2
Pravedna kazna. Molitva prognanika
I tako je Gospodin ispunio svoju riječ koju je izrekao protiv nas i naših vladalaca, koji su vladali Izraelom, protiv naših kraljeva i knezova, protiv Izraelovih i Judinih ljudi, da će on pustiti na nas veliku nesreću, kakva se još nije dogodila nikad pod cijelim nebom, ali se sada dogodila u Jeruzalemu, po onom što je napisano u Mojsijevu zakonu, da će svaki od nas jesti meso svojega sina i svoje kćeri. On ih je dao u ruke svim kraljevstvima oko nas kao predmet poruge i kletve svih naroda uokolo, među koje ih je razasuo Gospodin. Tako smo nazadovali umjesto napredovali, jer smo sagriješili protiv Gospodina, svojega Boga, i nismo slušali njegova glasa.
Gospodin, naš Bog, pravedan je. A mi i naši oci moramo se danas zacrvenjeti od stida. Čime nam je zaprijetio Gospodin, sva je ta nesreća došla na nas. A mi nismo ublažili Gospodnjega gnjeva time da bi se svaki obratio od pohote svojega opakog srca. Zato nije Gospodin zaboravio nesreću i pustio je da dođe na nas. Jer je pravedan Gospodin u svim svojim djelima, što nam ih je zapovjedio. A mi nismo poslušali njegove zapovijedi, da hodimo po Gospodnjim zapovijedima, što nam ih je dao.
Ali sada, Gospodine, Bože Izraelov, koji si izveo svoj narod iz Egipta jakom rukom, znacima i čudesima, velikom snagom i podignutom mišicom, i tako sebi učinio ime sve do dana današnjega; mi smo sagriješili, bezbožno smo radili, nepravdu činili, Gospodine, Bože naš, protiv svih tvojih zapovijedi. Ali sada neka se odvrati tvoj gnjev od nas! Jer nas je samo malen ostatak preostao među narodima u koje si nas razasuo.
Usliši, Gospodine, našu molitvu i naše vapaje! Spasi nas zbog sebe! Daj da nađemo milost u onih koji su nas odveli! Tako će doznati sav svijet da si ti, Gospodine, naš Bog, i da Izrael i njegov rod nosi tvoje ime. Gospodine, pogledaj na nas iz svojega svetog stana i pripazi na nas! Prigni, Gospodine, svoje uho i čuj! Otvori svoje oči i vidi! Mrtvi u podzemnom svijetu, iz čije je nutrine izletio dah života, ne hvale Gospodina i ne slave njegovu pravednost. A duša što je duboko rastužena i što ide pognuto i nemoćno, oči što tamne, i duša što gladuje, to tebe, Gospodine, slavi i hvali tvoju pravednost! Ne vapimo k tebi, Gospodine, Bože naš, zbog zasluga svojih otaca i kraljeva! Jer si poslao na nas svoj gnjev i svoju srdžbu, kako si unaprijed navijestio preko svojih slugu proroka.
Ovako veli Gospodin: »Prignite svoj vrat i služite babilonskomu kralju! Tada ćete ostati u zemlji koju sam dao vašim ocima. Ako li ne poslušate Gospodnje zapovijedi da služite babilonskomu kralju, onda ću učiniti da iščezne iz Judinih gradova i s jeruzalemskih ulica klicanje i glasno veselje, radovanje zaručnika i zaručnice: i sva će zemlja postati pustinja bez ljudi.« Ali mi nismo poslušali tvoje zapovijedi da služimo babilonskomu kralju. Zato si ispunio riječ koju si navijestio preko svojih slugu, prorokâ, da se moraju kosti naših kraljeva i otaca izbaciti iz njihovih grobova. I zaista, one su bile izbačene na žegu dana i na studen noći. Oni su bili uz velike muke pomoreni glađu, mačem i kugom. I kuću koja je nazvana po tvome imenu učinio si onim što je danas, zbog zloće Izraelove i Judine kuće.
Ipak si ti, Gospodine, Bože naš, postupao s nama po svoj svojoj dobroti i po svemu svom velikom milosrđu, kako si preko svojega sluge Mojsija obećao onda kada si mu naložio da napiše tvoj zakon za Izraelove sinove. Ovako si govorio: »Ako ne poslušate mojega glasa, zaista, tada će ovo veliko, mnogobrojno mnoštvo naroda postati malena hrpica među neznabošcima, među koje ću ih razasuti. Jer ja znam da me ne će poslušati, jer su tvrdoglav narod. Ipak će se u zemlji svoga progonstva opametiti i spoznat će da sam ja, Gospodin, njihov Bog. Tada ću im dati srce i uši spremne da čuju. Oni će me u zemlji svojega progonstva slaviti, imena se mojega spominjati. I odvratiti se od svoje tvrdoglavosti i svojih zlih djela, jer će pomišljati na sudbinu svojih otaca, koji su sagriješili pred Gospodinom. Tada ću ih natrag dovesti u zemlju koju sam pod zakletvom obećao njihovim ocima: Abrahamu, Izaku i Jakovu, i oni će je posjedovati. Ja ću ih umnožiti, i oni se više ne će umanjiti. I ja ću sklopiti s njima vječni Savez, i ne ću više nikada svojega naroda Izraela protjerati iz zemlje koju sam im dao.«