Bar Baruh, poglavlje Baruh, poglavlje 6
Jeremijino pismo o ludosti idolopoklonstva
Prijepis pisma što ga je poslao Jeremija onima koji su od kralja Babilonaca morali biti odvedeni kao zarobljenici u Babilon, da im priopći što mu je Bog bio naložio. Zbog grijehâ što ste ih počinili protiv Boga, bit ćete od Nabukodonozora, kralja Babilonaca, zarobljeni i u Babilon odvedeni. Kad onda dođete u Babilon, ostat ćete tamo mnogo godina i vrlo dugo, do sedmog koljena. A tad ću vas ja otamo povesti natrag u miru. Sad ćete vidjeti u Babilonu bogove od srebra, zlata i drveta, što se nose na plećima. Oni zadaju neznabošcima strah. Čuvajte se da i vi ne postanete kao tuđinci, te da i vas ne uhvati od njih strah! Kada vidite da im se klanja mnoštvo naroda, što ide pred njima i za njima, onda pomislite u sebi: »Tebi jedino, Gospodine, mora se čovjek klanjati.« Jer je moj anđeo s vama; on će od vas tražiti račun.
Jezik je njihov uglađen rukom zanatlije. Pozlaćeni su i posrebreni: varka su i ne mogu govoriti. Uzimaju zlato kao za kakvu gizdavu djevojku i od njega prave krune za glave svojih bogova. A katkada svećenici oduzimaju zlato i srebro svojim bogovima i upotrebljavaju ga za se. Jest, oni, štoviše, daju od toga darove djevojkama u javnim kućama. Također srebrne, zlatne i drvene bogove rese haljinama na ljudski način. Ali se oni ne mogu očuvati od rđe i moljaca. I ako su u grimiz zaogrnuti, mora im se ipak s lika otirati prašina koja se diže u hramu, a puno je ima na njima. Poneki nosi i žezlo, kao knez u zemlji, ali ne može nikoga pogubiti koji se o njega ogriješi. Poneki nosi mač u svojoj desnici ili sjekiru. Ali se ne može braniti ni u ratu ni u pogibelji od razbojnika. Po tome se može vidjeti da oni nisu bogovi. Ne bojte ih se, dakle!
Kao što je posuda neupotrebljiva za čovjeka čim se razbije, tako je s njihovim bogovima. Jesu li postavljeni u hramovima, oči su pune prašine od nogu onih što ulaze. I kao što se onome koji se ogriješio o kralja zaključavaju dvorišta uokolo, jer mora biti poveden na smrt, tako svećenici čuvaju njihove hramove vratima, bravama i prijevornicama da ih ne ukradu razbojnici. Pale im svjetiljke, i to više nego sebi samima, a od njih oni ne mogu ništa vidjeti. Slični su gredama na hramu čija nutrina, kako se kaže, biva rastočena. Od crva što gmiže iz zemlje i rastače njih i njihove haljine ne opažaju ništa. Lice je njihovo pocrnjelo od dima u hramu. Na njihovo tijelo i glavu dolijeću slijepi miševi, lastavice i druge ptice. I mačke skaču na njih. Po tome možete vidjeti da oni nisu bogovi. Ne bojte ih se, dakle!
Ako se ne odstrani rđa od zlata, što ih okružuje za ures, onda ne sjaju. A ni osjećali nisu kad su bili lijevani. Skupo su ih kupili premda nema životnoga daha u njima. Budući da su bez nogu, moraju ih nositi na plećima. Tako odaju ljudima svoju vlastitu nevrijednost. I oni koji ih štuju moraju se stidjeti. Jer ako koji padne na tlo, ne može se sâm dići. Postavi li ga tko onda opet, on se sam ne može micati. Dođe li u krivi položaj, on se sam ne može opet ispraviti. Kao pred mrtvace se pred njih stavljaju darovi. Što se njima žrtvuje, prodaju njihovi svećenici, prodaju u svoju korist. Isto tako nasole od toga i njihove žene. A ništa od toga ne daju siromahu ili bolesniku. I žene, koje su nečiste, i rodilje dotiču se njihovih žrtava. Po tome ste uvidjeli da oni nisu bogovi, pa ih se ne bojte!
Kako bi ih čovjek mogao zvati bogovima? I žene stavljaju darove pred srebrne, zlatne i drvene bogove. I u njihovim hramovima sjede svećenici poderanih haljina, obrijane glave i brade, i s otkrivenom glavom. Oni viču i urliču pred svojim bogovima, kako to neki čine kod mrtvačkih gozbi. Svećenici uzimaju od njihovih haljina i time odijevaju svoje žene i djecu. Saznaju li o kome zlo ili dobro, nisu u stanju to uzvratiti. Kralja ne mogu ni postaviti ni skinuti. Isto tako ne mogu darovati ni bogatstva ni novca. Učini li im čovjek zavjet i ne održi ga, oni ga ne sile da ispuni. Ne mogu čovjeka izbaviti od smrti, niti slaboga osloboditi od jačega. Slijepima ne mogu vratiti očinji vid. Nikoga ne izbavljaju iz nevolje. Ne smiluju se udovicama. Sirotama ne čine ništa dobro. Njihovi su drveni, pozlaćeni i posrebreni idoli kao kamenje iz gore. Koji ih štuju, moraju se stidjeti. Kako se može onda vjerovati ili tvrditi da su bogovi?
Sami ih Kaldejci obeščašćuju. Vide li naime kojega nijemog, koji ne može govoriti, onda donesu Bela i traže da onaj dobije govor, kao da bi ovaj mogao čuti. I premda oni to vide, ne mogu ipak od toga odustati jer ne razumiju. Njihove žene sjede na putovima ovijene vrpcama i kade mekinje. Bude li jedna od njih uzeta od kojega prolaznika i pomiješana s njim, onda se ona naruga svojoj susjedi da se i ona nije poput nje pronašla vrijednom i zato što se njezina vrpca još nije prekinula. Sve je varka što se kod njih zbiva. Kako se može dakle vjerovati ili tvrditi da su oni bogovi?
Njih su napravili zanatlije i zlatari, i ništa drugo ne će biti od njih nego ono što žele s njima oni koji su ih postavili. Njihovi tvorci ne žive dugo. Kako da bude drukčije s onim što su oni napravili? Svojim potomcima ostavljaju samo varku i sramotu. Dođe li na njih rat ili inače koja nesreća, onda se njihovi svećenici savjetuju među sobom gdje da se sakriju s njima. Kako da se tu ne uvidi da nisu bogovi oni koji niti same sebe ne mogu spasiti iz rata i nesreće? Napokon će se ipak jednom uvidjeti da su drveni, pozlaćeni i posrebreni bogovi samo tlapnja. Svim će narodima i kraljevima biti tad očito da oni nisu bogovi, nego samo loša djela čovječje ruke, i da Božja snaga ne stanuje u njima.
Komu dakle može ostati nepoznato da oni nisu bogovi? Oni ne mogu postaviti knezove, niti ljudima mogu dati dažd. Oni ne mogu niti samima sebi pribaviti pravo niti se zaštititi od nepravde, jer su tako nemoćni. Oni su kao vrane između neba i zemlje. Jer kad bukne oganj u hramu drvenih, pozlaćenih i posrebrenih bogova, onda svećenici bježe i spašavaju se. A oni sami izgore u njima kao grede. Nijednome kralju i nijednome neprijatelju ne mogu se oduprijeti. Kako da se onda smatra ili vjeruje da su oni bogovi?
Niti od kradljivaca niti od razbojnikâ ne mogu se zaštititi ti drveni, posrebreni i pozlaćeni bogovi. Jer su oni (lupeži) jači od njih; oduzimaju im zlato i srebro i haljine, u koje su odjeveni, i odlaze s tim, a ovi samima sebi ne mogu pomoći. Zato bolje stoji kralj koji dokazuje svoju moć, ili korisno pokućstvo koje vlasnik kuće može upotrijebiti, od lažnih bogova; ili kućna vrata, koja čuvaju što je unutra, ako ne lažni bogovi. I drveni stup u kraljevoj palači također su lažni bogovi. Sunce, mjesec i zvijezde sjaju i slušaju dragovoljno, određeni da koriste ljudima. I munju je divno vidjeti kada sijevne. Isto tako puše vjetar u svakoj zemlji. Zapovjedi li Bog oblacima da prođu preko sve zemlje, oni izvrše nalog. Posije li Bog oganj, da sažeže gore i šume, on izvrši što je bilo zapovjeđeno. A ovi bogovi nisu im jednaki ni u ljepoti ni u snazi. Zato se ne može ni vjerovati ni tvrditi da su oni bogovi, jer nisu u stanju da kazne ili da čovjeku učine dobro. Kada dakle znate da oni nisu bogovi, onda ih se ne bojte!
Oni ne mogu ni proklinjati kraljeve, niti ih blagoslivljati. I ne mogu neznabošcima pokazati znake na nebu. Ne svijetle kao sunce, niti sjaju kao mjesec. Životinje su bolje od njih, jer one bježe na zaštitno mjesto i tako se mogu spasiti. Nikako nam dakle nije jasno da su oni bogovi. Zato ih se ne bojte!
Kao na polju krastavaca ptičje strašilo, koje ne daje zaštite, tako su njihovi drveni, pozlaćeni i posrebreni bogovi. Oni su i kao trnov grm u vrtu, na koji sjedne svaka ptica. Oni su kao lešine što se bacaju u tamu, oni – njihovi drveni, pozlaćeni i posrebreni bogovi. I po grimizu i bezu, što istrune na njima, može se spoznati da oni nisu bogovi. Napokon sami budu izjedeni i predmet su poruge u zemlji. Bolji je čovjek koji je pravedan i nema idolskih likova, jer on ostane očuvan od sramote.