Jl Joel, poglavlje Joel, poglavlje 1
Poharana zemlja
Gospodnja riječ koja dođe Joelu, sinu Petuelovu.1,1 Čini se da Joel pod slikom pošasti skakavaca slika buduće pustošenje zemlje od strahovitog neprijatelja. Taj je neprijatelj sredstvo Božje kazne.
Čujte, starci!
Slušajte, svi stanovnici zemlje!
Je li se ikada takvo što dogodilo u vaše dane
i u dane otaca?
Pripovijedajte o tom svojoj djeci,
vaša djeca svojoj djeci
i ona budućemu pokoljenju!
Što ostade od grisca, izjede skakavac.
Što ostade od skakavca, izjede žderalica.
Što ostade od žderalice, izjede ljupilac.1,4 Ova se imena odnose na četiri razne vrste skakavaca. Gomilanjem imena želi iskazati strahotu kobnoga događaja.
Prenite se, pijanice, plačite!
Sve vinopije, tugujte za novim vinom!
Jer je oteto iz vaših usta.
Jer je prekrio moju zemlju
narod silan i bez broja.
Zubi su njegovi lavovi zubi.
Čeljusti su njegove kao u lavice.
Satro je moju vinovu lozu,
osušio moju smokvu,
pokidao je i ogulio,
bijele joj se grane.
Tuguj kao djevojka,
u odjeći žalosti za mladim zaručnikom!
Nesta žrtvenih prinosa i naljeva
u Gospodnjoj kući.
Tuguju svećenici,
Gospodnje sluge.
Opustjelo je polje,
uvenula je zemlja,
jest, žito je uništeno,
usahnulo je vino,
nestalo je ulja.
Uplašeni stoje seljaci,
ridaju vinogradari,
zbog pšenice i ječma,
jer je propala na njivi žetva.
Usahnula je loza,
uvela je smokva, šipak, palme i jabuka:
sve se poljsko drveće posušilo.
Jest, nestalo je radosti kod ljudi.
Opašite se, naričite, svećenici!
Ridajte, sluge žrtvenika!
Dođite, probdijte noć u pokorničkoj odjeći,
vi, sluge mojega Boga!
Jer je nestalo u kući vašega Boga
žrtvenih prinosa i naljeva.1,13 Veliko zlo, a osobito prestanak nekrvnih žrtava, pokazuje da se Bog ljuti na svoj narod. Zato moraju tugovati svećenici i narod, i održati pokorničku svečanost u Hramu.
Zapovjedite sveti post!
Sazovite svečanost!
Skupite starješine i sve zemaljske stanovnike
u kući Gospodina, svojega Boga, i vapite Gospodinu:
»Jao dana!«
Jer je blizu Gospodnji dan.
Dolazi kao sila od Silnoga.
Nije li oteta hrana ispred naših očiju,
nije li oteto kući našega Boga radost i veselje?
Usjevno zrno leži
trulo pod grudama.
Prazne stoje žitnice.
Raspadaju se spreme,
jer usahnu žito.
O, kako uzdiše stoka!
Raspršena su stada goveda,
jer nemaju paše.
I sitno blago gine.
K tebi, Gospodine, vapim.
Jer žega sažeže pasišta u pustinji.
Plamen popali sve drveće u polju.
I poljska zvijer urla dašćući za tobom.
Jer su usahnuli potoci.
Žega je sažegla pasišta u pustinji.