Lk Luka Evanđelje po Luki, Opis

1. Pisci kršćanske starine pripisali su treće evanđelje svetom Luki koji je bio rodom iz Antiohije u Siriji. Tamo je, kao jedan od prvih pogana, prešao na kršćanstvo. Luka je bio po narodnosti Grk, te po zanimanju liječnik (Kol 4,14). Kao prijatelj i suradnik apostola pratio je Pavla na njegovu drugom i trećem misijskom putovanju (Dj 16,10-17; 20,5 – 21,18) i boravio je uz njega za njegova sužanjstva u Cezareji i Rimu (Dj 24,26; 27; 28; Kol 4,14). Poslije je djelovao u pokrajini Ahaji te umro kao starac mučeničkom smrću. Crkva slavi njegov blagdan 18. listopada. Irenej piše o njemu: »Luka, Pavlov drug, sastavio je u jednu knjigu evanđelje što ga je propovijedao Pavao.«

2. Pisac trećeg evanđelja u predgovoru iznosi da je bio upućen na izvore. Posvećujući svoju »prvu knjigu« (usp. Dj 1,1) uglednom obraćeniku Teofilu koji je vjerojatno platio troškove pisanja, on podsjeća na to da su najprije postojali »prvotni očevici i sluge riječi« te da je iz njihove propovjedničke građe odabrao i složio po redu ono što je smatrao potrebnim za kršćane grčke kulture (1,1-4). Služio se prije napisanim Evanđeljem po Marku. Izvorom izreka koji je bio dostupan njemu i Mateju, a gotovo polovicu građe koju donosi samo on preuzeo je od kršćana koji su govorili grčki. U Lukinu vlastitu građu ubrajaju se događaji iz Isusova djetinjstva, 13 novih prispodoba, 5 novih čudesa, 6 novih zgoda u vezi s Isusom, neki događaji muke i ukazanje učenicima u Emausu.

3. Svrha je Evanđelja po Luki lijepo uređenim prikazom Isusova života utvrditi plemenitoga obraćenika Teofila i po njemu sve druge čitatelje u osvjedočenju o pouzdanosti i istini kršćanske vjere koja se temelji na događajima i riječima Isusa Krista. On ide za tim da pokaže kako je Isus Krist Spasitelj svih naroda i svih vremena. A pritom izabire evanđelist Luka takve činjenice koje pokazuju Isusa kao milosrdnog i otvorenog Spasitelja koji se milostivo zauzima za siromahe, za grješnike i za sve ljude svijeta.

4. Za vrijeme nastanka Lukina evanđelja ključan je povijesni događaj razorenje Jeruzalema i Hrama. Kako Luka u Isusovu govoru o propasti Jeruzalema i svršetku svijeta jedini kaže da će »Jeruzalem gaziti neznabošci dok ne prođu vremena neznabožaca« (22,23), stručnjaci pretpostavljaju da je to evanđelje napisano nakon 70. godine, možda oko 80. Velike događaje spasenja unio je evanđelist Luka u kontekst svjetske povijesti, jer namjerno spominje da se Isus rodio u vrijeme židovskog kralja Heroda (1,5) i rimskog cara Augusta (2,1), da je počeo mesijanski djelovati petnaeste godine Tiberijeva vladanja u Rimu (3,1.21), da ga je za vrijeme procesa pred Rimljanima Poncije Pilat poslao na dodatno saslušanje upravitelju Galileje Herodu Antipi (23,6-12).