2Mak 2 Makabejska, poglavlje Druga knjiga o Makabejcima, poglavlje 12
Juda kažnjava progonitelje Židova u Jopi i Jamniji
Pošto su zaključeni ovi ugovori, Lizija je otišao kralju, a Židovi su opet počeli obrađivati polja. Ali zapovjednici u onim krajevima, Timotej i Apolonije, sin Genejev, te Jeronim i Demofon i uz njih još namjesnik Cipra Nikanor, nisu Židovima dali uživati predah i mir. Stanovnici Jope načiniše djelo posebno bezbožno: pozvali su Židove koju su među njima imali prebivalište da se sa ženama i djecom ukrcaju u lađe za njih pripravljene, jer da oni nemaju ništa protiv Židova. Na temelju jedne odluke koju su donijeli ljudi toga grada, Židovi su prihvatili prijedlog da pokažu kako žele mir te da ne gaje nepovjerenje. Međutim, kad su ih izvezli na pučinu, potopili su Židove u dubinu, ne manje od dvije stotine osoba.
Kad je Juda doznao za tu okrutnost protiv svojih sunarodnjaka, izdao je naređenje svojoj vojsci i, nakon što je zazvao Boga, pravednoga suca, pošao na ubojice svoje braće. U noći je zapalio luku, spalio lađe i poubijao one koji su se tamo sklonili. Kako je mjesto bilo zatvoreno, otišao je u namjeri da opet dođe i uništi sve građanstvo u Jopi. Tada je čuo da su stanovnici Jamnije nešto slično smislili protiv naseljenih Židova. Stoga je napao noću i stanovnike Jamnije te spalio luku i lađe. Svjetlost požara mogla se vidjeti do Jeruzalema koji je udaljen dvjesta i četrdeset stadija.
Vojni pohod u Gilead
Kad se sa svojom vojskom udaljio otamo devet stadija, za vrijeme pohoda protiv Timoteja, napali su ih Arapi kojih je bilo oko pet tisuća pješaka i pet stotina konjanika. Nakon žestoke bitke uz pomoć Božju pobijedili su Judini vojnici. Pobijeđeni nomadi zamolili su Judu za mir i obećali da će dati stoke, pa i inače da će im biti od pomoći. Juda je mislio da bi mu oni doista mogli mnogo koristiti, i dopustio im je mir. Nakon što su jedni drugima pružili ruku, nomadi su se vratili pod svoje šatore.
On je također napao jedan grad po imenu Kasfin. Bio je nasipima opkopan i zidovima opasan i imao je mješovito pogansko pučanstvo. Stanovnici su se oslonili na jakost zidova i na obilje namirnica, pa su izazivali Judine vojnike, pogrđivali ih i usto još izgovarali nepristojne psovke. Judini vojnici zazvali su velikoga Gospodara svijeta, koji je u Jošuino vrijeme oborio Jerihon bez ratnih strojeva, i navalili lavovski na zidove. S voljom Božjom zauzeli su grad i počinili takvo krvoproliće te se činilo da je obližnje jezero, dva stadija široko, napunjeno krvlju koja je u nj tekla.
Bitka za Karnion
Odatle su putovali sedam stotina i pedeset stadija te došli u Harak k Židovima Tubijancima. S Timotejem se nisu sukobili u tom kraju, jer je otišao ne učinivši ništa, ali je u jednom utvrđenom mjestu ostavio veoma jaku posadu. Makabejčevi zapovjednici Dositej i Sosipater otišli su tamo te pobili vojnike koje je Timotej postavio u tvrđavi, više od deset tisuća muškaraca. Sam Makabejac, razdijelivši svoju vojsku u kohorte i postavivši na čelo zapovjednike, krenu protiv Timoteja koji je imao sa sobom sto dvadeset tisuća pješaka te dvije tisuće pet stotina konjanika. Kad je Timotej doznao da je Juda krenuo protiv njega, poslao je naprijed žene i djecu s prtljagom u mjesto što se zvalo Karnion. Ono je bilo teško pristupačno i teško osvojivo, jer su uski klanci tamo vodili. Ali jedva se pojavila prva Judina kohorta, neprijatelje je spopao strah i trepet zbog pojave Onoga koji sve vidi. Oni su najednom krenuli u bijeg. Jedan je srljao ovamo, drugi onamo, tako da su mnogi od njih jedni druge ranjavali i probadali vrhovima mačeva. Juda ih je energično progonio i sasjekao je zlikovce. Oko trideset tisuća ljudi nađe tako smrt, a samog Timoteja zarobili su Dositejevi i Sosipaterovi vojnici i on ih je žarko molio da ga ostave na života te je tvrdio da drži u svojoj vlasti roditelje i braću mnogih od njih te upozorio da će im se dogoditi zlo ako bi on bio ubijen. Kad je zajamčio mnogostruko i svečano da će ih nepovrijeđene poslati natrag, pustili su ga na slobodu da spase svoju braću. Nato je Juda krenuo protiv Karniona i svetišta božice Atargatis te poubijao tamo dvadeset i pet tisuća ljudi.
Efron i Scitopolis
Nakon što je zauzeo i uništio ta mjesta, otišao je s vojskom na utvrđeni grad Efron, u kojemu se je zadržavao Lizija, a stanovništvo grada sačinjavalo je mnoštvo sastavljeno od različitih naroda. Pred zidovima su se postavili jaki mladići da se odupru hrabro. Također je tamo stajalo veće mnoštvo ratnih strojeva i strijela. Ali Židovi zazvaše Moćnoga, koji jakom mišicom satire moć neprijateljâ, i zauzeše grad. Pobiše u njemu oko dvadeset i pet tisuća stanovnika. Odatle su krenuli na Scitopolis što je udaljen od Jeruzalema šest stotina stadija. A Židovi koji su tamo prebivali, dokazali su da su ih stanovnici Scitopolisa uvijek susretali dobrostivo, pa su se i u teškim vremenima ponašali prema njima prijateljski. Juda i njegovi vojnici zahvalili su im na tome te ih potaknuli da i dalje budu dobri njihovu narodu. Onda su stigli u Jeruzalem pred blagdan Tjedana.
Vojni pohod protiv Gorgije
Nakon blagdana Tjedana krenuli su protiv Gorgije, namjesnika u Idumeji. Ovaj im se suprotstavio s tri tisuće pješaka i četiri stotine konjanika. U bitki koja se razvila palo je nekoliko Židova. Stanoviti Dositej, jedan od Bakeronovih ljudi, konjanik i hrabar muž, uhvatio je Gorgiju za plašt te ga silom vukao htijući prokletnika dovesti živa. Ali jedan konjanik Tračanin navalio je na njega i odsjekao mu ruku. Tako je Gorgija pobjegao u Marisu. Kako su Esdrinovi vojnici bili izmoreni dugom bitkom i počeli malaksavati, zazva Juda Gospodina, neka se on kao suborac pojavi u boju. Onda zapjeva na jeziku otaca ratnu pjesmu s himnima i natjera Gorgijine ljude u bijeg.
Žrtva za poginule
Potom povede Juda vojsku u grad Odolam. Kako je upravo osvanuo sedmi dan, posvetiše se po običaju i svetkovaše tamo subotu. Sljedećega dana otiđoše Judini ljudi, jer je bilo krajnje vrijeme da pokupe mrtva tijela palih i da ih sahrane kod njihovih rođaka u grobnicama njihovih otaca. Tada nađoše u svakoga od palih pod košuljom zapise idola iz Jamnije, što ih Židovima zabranjuje Zakon. Tako je bilo svima jasno da su pali zbog toga. Svi stadoše slaviti Gospodina, pravednoga suca, koji sakriveno iznosi na vidjelo. Onda su obavili molitvu da bi se počinjeni grijeh posve oprostio. Plemeniti Juda opomenu vojnike da se čuvaju toga jer su vlastitim očima vidjeli na palima posljedice prijestupa. Tada priredi sabiranje novca među svojim vojnicima i sabra dvije tisuća srebrnih drahma i posla ih u Jeruzalem da se prinese žrtva za grijeh. To je bilo veoma lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao u uskrsnuće palih vojnika, bilo bi suvišno i ludo moliti za umrle. Također je imao na umu da pobožno usnule čeka veoma sjajna nagrada. Sveta i pobožna misao! Zato je prinio za umrle žrtvu naknadnicu da budu izbavljeni od svojega grijeha.