Ef Efežanima Poslanica Efežanima, Опис
1. Efez je u vrijeme Pavla bio grad na zapadnoj obali Male Azije, sjedište rimske provincije Azije, stjecište trgovine, civilizacija i religija Istoka i Zapada. U njemu je bila brojna i utjecajna kolonija Židova. Bio je, između ostaloga, poznat po Dijaninu hramu koji se u ono doba smatrao jednim od svjetskih čuda umjetnosti i arhitekture. Trag toga vidimo u Dj 19,23-40 gdje Luka izvještava o pobuni srebrnara Demetrija koji je sa svojim suradnicima pravio Dijanine hramiće i prodavao ih hodočasnicima. Otkako je Pavao počeo širiti kršćanstvo u Efezu, Demetrijev je posao opadao. Danas je Efez Pavlova vremena arheološko nalazište u Turskoj, blizu gradića Seldžuk.
2. Naslov poslanice Efežanima nije zajamčen u najstarijim rukopisima. Riječi En Epheso – u Efezu iz 1,1 ne postoje u rukopisu zvanom Papirus 46. Iz toga naslućujemo da je ova poslanica bila upućena raznim mjesnim zajednicama kršćana pa se u naslovu, gdje u nekim rukopisima stoji crtica, stavljalo prilikom čitanja u liturgiji ime zajednice u gradu gdje se upravo čitala ta poslanica. Drugi misle da je ova poslanica bila izvorno upućena Laodiceji, jer se takva spominje u Kol 4,16. Kako je prema Otk 3,14-20 zajednica u Laodiceji »mlaka, ni studena ni vruća«, prilikom skupljanja svih Pavlovih poslanica u jednu zbirku za liturgijsku uporabu moglo je biti zamijenjeno ime Laodiceje imenom Efez.
3. Pavao je u Efezu djelovao kratko, na povratku s drugoga misijskog putovanja (Dj 18,19), te gotovo tri godine za vrijeme trećega misijskog putovanja (Dj 19,1 – 20,1.31). Međutim, u ovoj poslanici uopće ne spominje svoj boravak među naslovnicima niti pokazuje da poznaje tamošnje prilike. Ova poslanica sadrži i 42 grčke riječi kojih nema drugdje u Pavlovim poslanicama. Upada u oči tematska i rječnička sličnost s Poslanicom Kološanima, zatim njezin svečani stil, duge rečenice te nauk o kozmičkom Kristu i općoj Crkvi kao tijelu Kristovu u povijesnom svijetu. To je ponukalo brojne novije stručnjake da ovu poslanicu pripišu nekom Pavlovu učeniku koji ju je pisao nakon Apostolove smrti. Drugi smatraju da se te novosti mogu objasniti pretpostavkom da je postojao tajnik kojemu je Apostol dao nalog da svojim riječima i stilom iznese nauk o Kristu i Crkvi za kršćane poganskog porijekla.
4. U prva tri poglavlja ova poslanica iznosi dogmatski nauk o otajstvu Krista i Crkve, a od 4. do 6. poglavlja sadrži poticaje na život dostojan kršćanskog poziva na vjeru. Na početku donosi krsni himan o vjerničkom odabranju i posinjenju u Kristu, zatim ističe izmirenje u Crkvi po raspetom Kristu u kojoj mirno žive obraćeni pogani i obraćeni Židovi. Sužanj Pavao predstavlja sebe kao misionara nežidovskih naroda koji naviješta otajstvo spasenja: »Pogani su subaštinici, sutjelesnici i suzajedničari obećanja u Kristu Isusu po evanđelju« (3,6). U moralnom dijelu kršćani su pozvani da čuvaju darovano i zadano jedinstvo (4,1-24), da žive kao djeca svjetla (4,24 – 5,20), da muževi i žene, roditelji i djeca te gospodari i sluge svoje međusobne odnose prožimaju sviješću da su krštenjem pridruženi Kristu, a time na nov način i jedni drugima (5,21 – 6,9). Vjernički život na zemlji prikazan je kao duhovni boj (6,10-20).
5. Važnost ove poslanice jest u nauku o kozmičkom Kristu: »… da se sve sjedini u Kristu kao glavi, što je na nebesima i na zemlji« (1,10). Crkva je tijelo uskrsnulog Krista i »punina onoga koji sve u svemu ispunjava« (1,23). Ona je »Božje boravište u Duhu« te građevina koja »raste u sveti hram u Gospodinu« (2,21-22). U Crkvi postoje službe evanđelista, pastira i učitelja koji, zajedno s ostalim vjernicima, pridonose da sva Crkva raste i usavršava se u ljubavi (4,11.16).