PnzYas Ponovljeni zakonYasa'nın Tekrarı, poglavljebölüm Ponovljeni zakonYasa'nın Tekrarı Kitabı, poglavljebölüm 32

Mojsijeva pjesma

»Slušajte, nebesa: sad ću govoriti!

Zemlja neka čuje riječ mojih usta!

Kao dažd se spusti moj nauk!

Kao rosa neka pada moja riječ!

Kao sitna kiša na mladu travu,

kao krupan dažd na odraslu travu.

Glasno ću javljati slavu Gospodnju:

čast dajte Bogu našemu!

On je Stijena! Savršena su djela njegova.

Svi su njegovi putovi pravica.

Bog je vjeran, bez krivnje,

pravedan i istinit.

Ali grdno sagriješiše protiv njega

nevaljali njegovi sinovi:

rod zao i opak.

Tako li vraćaš Gospodinu,

narode ludi i bezumni?

Nije li on tvoj otac,

tvoj stvoritelj, koji te načini i utvrdi?

Spomeni se negdašnjih dana!

Pomisli na godine od koljena do koljena!

Pitaj svojega oca: on će te naučiti;

svoje starce: oni će ti pripovjediti!

Kada je Višnji dijelio narodima posjede,

kada je dijelio čovječje sinove,

tada je postavio međe narodima

po broju Izraelovih sinova.

Jer je Gospodnji dio njegov narod,

Jakov je njemu odmjerena baština.

Nađe ga u zemlji pustari,

u pustinji gdje urliče samoća.

Ogradio ga je, štitio,

čuvao ga je kao zjenicu svojega oka.

Kao što se orao,

koji stražari nad svojim gnijezdom,

uzdiže iznad svojih ptića, rasprostire krila,

uzima ih i nosi svojim jakim krilima,

tako ga je vodio Gospodin jedini,

i nije bilo tuđega boga s njim.

Vodio ga je na visine zemlje,

i jeo je poljske plodove.

Davao mu je da siše med iz kamena,

ulje iz tvrda kamena.

Maslo od krava, mlijeko od ovaca,

pretilinu od janjaca i ovnova,

od bašanskih volova i jaraca,

i srce od najslađe pšenice,

i pio si krv grožđa, pjenušavo vino.

Ali se Ješurun ugoji pa se stade ritati;

utovio se, udebljao i zasalio;

pa odbaci Boga koji ga je stvorio

i prezre Stijenu svojega spasenja.

I razdražiše ga tuđim bogovima,

razgnjeviše ga gadovima.

Đavolima, koji nisu bogovi, prinosili su žrtve,

bogovima koje nisu poznavali,

posve novima, koji istom nastadoše,

koje nisu častili vaši oci.

A na Stijenu, koja ti dade život,

nisi više mislio, zaboravio si Boga koji te stavi u svijet.

Kad to vidje Gospodin, odbaci ih,

pun gnjeva zbog takvih sinova i kćeri.

Ovo je riječ njegova:

Sakrit ću im svoje lice

i vidjet ću kakav će im biti kraj;

oni su rod posve pokvaren,

sinovi u kojih nema vjere.

Razdražiše me svojim praznim idolima,

razgnjeviše me svojim vjetrovitim idolima.

I ja ću njih razdražiti narodom nepoštenim,

razljutit ću ih ludim narodom.

Jer se rasplamtio oganj mojega gnjeva,

bukti do u dubinu bezdana,

ždere zemlju i njezin plod,

popali temelje brdima.

Zgrnut ću na njih zla,

svoje ću strijele pobacati na njih.

Glad će ih satirati,

groznica i ljuta kuga proždirati,

i poslat ću na njih zube zvjeradi

i otrov zmija što plaze u prahu.

Tada će ih ubijati izvana mač,

a po kućama strah,

i momka i djevojku,

nejako dijete i sijeda čovjeka.

Rekao bih: Posve ću ih razbiti,

spomen ću im uništiti među ljudima,

da se ne bih bojao poruge neprijatelja,

da se ne bi njihovi tlačitelji ponijeli

i rekli: Ruka je naša nadvladala,

nije Gospodin učinio sve to.

Jer su narod bez razboritosti,

nema u njih razuma.

Kad bi bili mudri, razumjeli bi ovo

i mislili bi na svoj svršetak.

Kako bi jedan mogao goniti tisuću,

a dvojica natjerati u bijeg deset tisuća,

da ih nije prodala njihova Stijena

i da ih nije predao Gospodin?

Jer njihova stijena nije kao naša Stijena;

naši neprijatelji tomu su svjedoci.

Jer je njihov čokot od sodomskoga čokota,

od gomorskih poljana.

Grožđe je njihovo grožđe puno otrova,

grozdovi su njihovi gorki kao žuč,

vino je njihovo zmajeva slina,

grozan aspidin otrov.

Nije li to kod mene pohranjeno,

zapečaćeno u mojoj riznici?

Moja je osveta i plaća

u vrijeme kad im posrne noga;

jer je blizu dan njihove propasti,

ide brzo što će im se dogoditi.

Tada će Gospodin pribaviti pravicu svojemu narodu

i pokazat će smilovanje svojim slugama.

Jer vidi da je snaga usahnula,

da više nema slobodnjaka i robova.

I pitat će: Gdje su im sad njihovi bogovi?

Gdje njihova Stijena, kojoj su se utjecali?

Oni koji jedoše salo njihovih žrtava,

oni koji piše vino njihovih nalijeva,

neka sad ustanu, neka vam pomognu,

neka vam budu zaklon!

Ipak, vidite da sam ja, i samo ja,

i da nema boga osim mene!

Ja sam koji ubija i opet oživljava;

ja sam koji rane zadaje i opet iscjeljuje.

Ništa se ne ote mojoj ruci.

Zaista podižem k nebu svoju ruku

i kunem se svojim vječnim životom:

Kad naoštrim svoj sjajni mač

i u svoju ruku uzmem suđenje,

izvršit ću osvetu na svojim tlačiteljima,

vratit ću onima koji me mrze.

Napojit ću krvlju svoje strijele,

moj će mač žderati meso,

krv ubijenih i zarobljenih,

dugokosu glavu neprijatelja.

Slavite, o puci, njegov narod!

Jer osvećuje krv svojih slugu,

osvećuje se svojim tlačiteljima,

čini pokoru za zemlju narodu svom!«

Mojsije dakle ode i glasno izgovori narodu sve riječi ove pjesme, on i Jošua, Nunov sin.

Kad je Mojsije bio do kraja izgovorio sve te riječi svemu Izraelu, reče im: »Uzmite k srcu sve riječi što vam ih danas svečano nalažem! Stavite ih na srca svojoj djeci, da izvršavaju točno sve zapovijedi ovoga zakona! Jer to nisu za vas prazne riječi. To je vaš život! Izvršavanjem tih zapovijedi dugo ćete prebivati u zemlji u koju idete preko Jordana, da biste je zaposjeli.«

Istog dana reče Gospodin Mojsiju: »Uziđi na gorje Abarim, na goru Nebo, koja je u moapskoj zemlji prema Jerihonu! Pogledaj kanaansku zemlju koju dajem sinovima Izraelovim u posjed! Onda umri na gori na koju uziđeš, i priberi se svojim zemljacima, kao što je umro tvoj brat Aron na gori Horu i pribrojio se svojim zemljacima, jer krivo učiniste protiv mene među sinovima Izraelovim kod vode Meribe u Kadešu, u pustinji Sinu, i jer me među sinovima Izraelovim ne htjedoste pokazati kao svetoga. Zato ćeš vidjeti tu zemlju samo pred sobom. Ne ćeš ući u zemlju koju dajem sinovima Izraelovim.«