Heb Hebrejima, poglavlje Poslanica Hebrejima, poglavlje 6
Zato, ostavimo početni nauk o Kristu, i rastimo u zrelosti. Ne postavljajmo opet temelja vraćanjem na odvraćanje od mrtvih djela, na vjeru u Boga, na nauk o krštenju i polaganju ruku, o uskrsnuću od mrtvih, i vječnom sudu. To ćemo učiniti, ako Bog dopusti.
One koji su jednom prosvijetljeni i okusili nebeski dar, primivši Duha Svetoga, te okusili dobru Božju riječ i silu budućega svijeta pa su ipak otpali, doista nije moguće opet obnoviti na obraćenje, jer sami nanovo razapinju i grde Božjega Sina. Kad zemlja upije dažd što često na nju pada, donosi povrće onima što je daju obrađivati, prima blagoslov od Boga. Kad pak donosi trnje i drač, bezvrijedna je, blizu je prokletstvu i ona se najposlije sažeže.
Ali za vas smo, ljubljeni, uvjereni da ste dobri te da ste na putu spasenja, makar govorimo ovako. Jer Bog nije nepravedan da zaboravi vaše djelo i ljubav koju pokazaste u njegovo ime, posluživši svete i služeći im. Ali želimo da svaki od vas pokaže istu revnost, da se ispuni nada do kraja, da ne budete tromi, nego nasljedovatelji onih koji vjerom i strpljivošću baštine obećanja.
Božje obećanje i vjernička nada
Doista, kad je Bog Abrahamu davao obećanje, nije se imao kime većim zakleti pa se zakleo samim sobom govoreći: »Zaista, obilno ću te blagosloviti i silno ću te umnožiti.« I tako, strpljivo čekajući, Abraham postiže obećanje.
Doista, ljudi se kunu većim, i svakom osporavanju svršetak je zakletva koja potvrđuje. Zato se Bog, kad je htio baštinicima obećanja snažnije pokazati nepokolebljivost svoje odluke, poslužio zakletvom. Tako dva neopoziva čina, u kojima Bog ne može prevariti, donose snažnu utjehu nama koji smo ponuđenu nadu prihvatili kao utočište.6,18 »Dva neopoziva čina« su Božje obećanje i Božja zakletva. Usp. Br 23,19 i 1 Sam 15,29. Ta nam je nada kao sigurno i čvrsto sidro duše koje ulazi u unutrašnjost iza zavjesa, kamo Isus uđe kao preteča za nas, postavši veliki svećenik dovijeka po Melkisedekovu redu.