Iz Izaija, poglavlje Izaija, poglavlje 38
Ezekijina bolest i ozdravljenje
U ono vrijeme Ezekija se smrtno razbolje. Prorok Izaija, Amosov sin, dođe k njemu i reče mu: »Ovako veli Gospodin: Uredi svoju kuću jer ćeš umrijeti i ne ćeš više ozdraviti!«38,1 Umrijeti u punini dana, tj. u starosti, smatralo se Božjim darom. Ali umrijeti mlad ili u muževnoj dobi, smatralo se Božjom kaznom. To rasvjetljuje Ezekijino ponašanje jer on nije poznavao nade što ih je donio Isus Krist svojim uskrsnućem. Tada okrenu Ezekija svoje lice k zidu i upravi Gospodinu ovu molitvu: »Ah, Gospodine, spomeni se da sam hodio pred tobom u vjernosti i s nepodijeljenim srcem i da sam činio što je tebi ugodno!« I udari Ezekija u glasan plač. Tada dođe Gospodnja riječ Izaiji: »Idi, reci Ezekiji: Ovako veli Gospodin, Bog Davida, tvoga djeda: Čuo sam tvoju molitvu, vidio tvoje suze. I evo, dodat ću ti vijeku petnaest godina. I izbavit ću tebe i ovaj grad iz ruku asirskoga kralja, i branit ću ovaj grad. Ovo neka ti bude znak od Gospodina, da će Gospodin ispuniti svoje obećanje što ga je dao! Evo, ja ću vratiti sjenu po stupnjevima, po kojima je sišla na Ahazovu sunčaniku, za deset stupnjeva.« Tada se vrati sunce za deset stupnjeva po stupnjevima po kojima je bilo sišlo.38,8 Usp. 2 Kr 20,1 i dalje.
Pjesma Ezekije, kralja Judina, kad je bio bolestan i opet ozdravio od svoje bolesti.38,9 Ta Ezekijina pjesma se ne nalazi u 2 Kr 20, odakle je uzet prijašnji dio. Pjesma je važna zbog toga što nam pokazuje žalosne osjećaje Izraelaca s obzirom na smrt, budući da nisu imali jasne pojmove o prekogrobnom životu. Ne samo da nisu poznavali smisao Kristova uskrsnuća nego ni nauk iz Knjige mudrosti.
»Ja sam mislio:
usred svoga života moram stupiti
na vrata svijeta mrtvih,
da mi se uzme ostatak mojih godina.
Mislio sam: Ne smijem više gledati Gospodina,
Gospodina u zemlji živih.
Ne ću više vidjeti čovjeka
kod stanovnikâ na svijetu.
Stan se moj razvaljuje,
odnosi se od mene kao pastirski šator.
Kao tkalac savio sam svoj život:
on me odsijeca od osnutka.
Prije nego još dan bude noć,
činiš mi kraj.
Mirno sam izdržao do jutra.
Kao lav satire on sve moje kosti.
Prije nego još dan bude noć,
činiš mi kraj.
Kao lastavica, kao ždral tugovao sam,
gukao sam kao golubica.
Mutno su gledale moje oči prema gore.
U tjeskobi sam, Svemogući!
Olakšaj mi! Što da još govorim?
On mi je to navijestio.
On je to i izveo:
Trebam mirno proživjeti sve svoje godine
unatoč gorkosti svoje duše.
U tom se živi, Svemogući,
u tom je svemu život mojega duha.
Ti ćeš me opet ojačati i sačuvati u životu.
Eto, na spasenje postao mi je gorki jad.
Sačuvao si moj život
od uništenja i propasti.
Jer si bacio iza svojih leđa sve moje grijehe.
Jer te ne slavi carstvo mrtvih.
Ne hvali te smrt.
Koji silaze u jamu,
ne nadaju se tvojoj vjernosti.
Ne, samo živi, živi te slavi kao ja danas.
Otac javlja djeci tvoju vjernost.
Gospodin me bio spreman spasiti.
Zato udarajmo u žice
svekolike dane svojega života
u Gospodnjem hramu!«
Onda zapovjedi Izaija neka uzmu grudu suhih smokava i neka je stave na otok, da opet ozdravi.38,21 Ova dva retka ovdje ne idu. Trebalo bi 22. redak čitati poslije 6. i 21. poslije 8. Ezekija upita: »Koji je znak za to da ću opet moći otići u Gospodnju kuću?«