IzYşa IzaijaYeşaya, poglavljebölüm IzaijaYeşaya Kitabı, poglavljebölüm 57

Pravednik gine, nitko za to ne mari.

Pobožni se ljudi uzimaju,

i nitko na to ne gleda.

Jest, zloćom se uzima pravednik.

On ulazi u mir.

Počine na svojoj postelji svaki

koji je hodio pravim putem.

A vi pristupite ovamo, sinovi vračare,

rode preljubnice i bludnice!

Komu se vi rugate?

Na koga razvaljujete usta i plazite jezik?

Niste li djeca otpada, leglo laži?

Koji se palite za idolima,

pod svakim zelenim drvetom,

koji u dolinama koljete svoju djecu

pod kamenim vrletima.

Tužaljka protiv idolopoklonstva

Tvoj je dio na glatku kamenju u potočnoj dolini.

Upravo je to tvoje najdraže mjesto.

I njima si izlijevao naljev, prinosio dar.

Zar ću se time zadovoljiti?

Na svakoj visokoj i uzvišenoj gori

postavio si svoj stan.

I tamo si uzlazio

da prineseš žrtvu klanicu.

Iza vrata i dovrataka

stavio si svoj spomen.

Jer, meni nevjeran, otkrio si svoj stan i ušao u nj,

raširio si ga, nešto si od njih sebi pridržao,

volio si s njima općiti, zlo si gledao.

Išao si k Moleku s uljem

i uzimao si sa sobom mnoge mirise.

Slao si daleko svoje glasnike

i pregibao si se sve do podzemnoga svijeta.

Mnogim si se svojim putovanjem umorio,

ali nisi rekao: Bilo je uzalud.

Još si osjećao život u svojim udovima.

Zato nisi posustao.

Od koga si se uplašio i koga si se pobojao

da si postao nevjeran,

da nisi na me mislio i da nisi za me mario?

Zar ne, zato što sam ja šutio,

i to od davnih vremena,

zato se nisi više bojao?

Ali ja ću objaviti kako je s tvojom pravednošću

i s tvojim slabim djelima: ne će ti koristiti ništa.

Kad onda zavikneš,

neka te izbave tvoje gomile idolâ!

Ali će ih sve odnijeti vjetar,

i jedan će ih dah otpuhnuti.

A tko se u me uzda, baštinit će zemlju,

zaposjest će moju svetu goru.

Tada će se reći:

Načinite put! Načinite put! Poravnajte put!

Uklonite svaku smetnju s puta moga naroda!

Jer ovako govori visoki, uzvišeni,

koji vječno stoluje

i zove se Svetac:

Stanujem u visini, u svetištu,

ali i kod poniznoga i skrušenoga,

da ponovno oživim skrušenome duh

i ponovno okrijepim srca slomljenome.

Jer se ne ću dovijeka svađati

i ne ću se jednako gnjeviti.

Inače ginu preda mnom duh

i duše što sam ih stvorio.

Zbog grješne njegove lakomosti

gnjevio sam se na narod i pohađao ga:

sakrio bih se i ljutio.

A on se odmetnuo putem svojega srca.

Vidio sam njegove putove.

Ali ću ga iscijeliti i voditi,

i dat ću utjehu njegovima, što trpe.

Ja sam koji dajem obećanje:

Mir, mir dalekima i blizima –

govori Gospodin – ja ću ih iscijeliti.

A bezbožnici su kao uzburkano more

koje se ne može umiriti,

i čija voda izbacuje mulj i blato.

»Nema mira bezbožnicima«,

veli moj Bog.