Otk Otkrivenje, poglavlje Otkrivenje, poglavlje 14
Jaganjčeva pratnja
Vidjeh, i gle, Jaganjac stajaše na Sionskoj gori i s njim sto i četrdeset i četiri tisuće onih koji su imali njegovo ime i ime njegova Oca napisano na svojim čelima.14,1 Usp. Otk 7,4. Začuh glas s neba kao glas mnogih voda i kao glas snažnoga groma. Glas što ga začuh bio je kao glas svirača koji sviraju na svojim citarama. Pjevahu novu pjesmu pred prijestoljem, pred četiri bića i pred starješinama, i nitko ne mogaše naučiti pjesme, osim onih sto i četrdeset i četiri tisuće koji su otkupljeni sa zemlje. Ovo su oni koji se ne okaljaše sa ženama, jer su djevice. Oni prate Jaganjca kamo god on pođe. Oni su otkupljeni od ljudi kao prvijenci Bogu i Jaganjcu. U njihovim se ustima ne nađe laž, jer su bez mane.
Najava suda
Vidjeh drugoga anđela gdje leti posred neba. On je imao propovijedati vječno evanđelje onima koji prebivaju na zemlji, i svakome narodu, plemenu, jeziku i puku. Govoraše jakim glasom: »Bojte se Boga i dajte mu slavu, jer dođe čas njegova suda, i poklonite se onome koji je stvorio nebo, zemlju, more i vodene izvore.« Za njim ide drugi anđeo govoreći: »Pade, pade veliki Babilon koji je žestokim vinom svoga bluda napajao sve narode.«14,8 Usp. Iz 46,1-3; 47,1-15; Jr 50,29-32; 51,44-88; Zah 5,5-11.
I treći anđeo za njim ide govoreći jakim glasom: »Ako se tko pokloni Zvijeri i njezinoj slici, i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će od vina Božjega gnjeva koje je nepomiješano natočeno u čašu njegova gnjeva i bit će mučen ognjem i sumporom pred svetim anđelima i pred Jaganjcem. I dim njihovih muka diže se u vijeke vjekova, i ne će imati počinka danju ni noću oni koji se klanjaju Zvijeri i njezinoj slici, i ako tko primi žig s njezinim imenom. U tome je strpljivost svetih koji drže Božje zapovijedi i Isusovu vjeru.«
Začuh glas s neba gdje mi govori: »Napiši: već sada blago mrtvima koji umiru u Gospodinu! Duh govori: neka otpočinu od svojih napora, jer ih prate njihova djela.«
Kosidba i berba na zemlji
Vidjeh: gle, bijel oblak, i na oblaku sjeđaše kao Sin Čovječji, a imao je na glavi zlatnu krunu, i u ruci oštar srp. Drugi anđeo iziđe iz hrama vičući jakim glasom onome što je sjedio na oblaku: »Zamahni svojim srpom i žanji, jer dođe čas da se žanje. Dozrela žetva zemlje.« I onaj koji sjeđaše na oblaku, baci svoj srp na zemlju, i bi požnjevena zemlja.
Drugi anđeo izađe iz hrama što je na nebu, a imao je i on oštar srp. I drugi anđeo iziđe od žrtvenika, koji je imao vlast nad ognjem, i povika jakim glasom onome koji je imao oštar srp: »Zamahni svojim oštrim srpom i beri grožđe od trsa zemlje, jer već sazre grožđe.« I baci anđeo svoj srp na zemlju, i obra trs zemlje i stavi u veliki tijesak Božjega gnjeva. Gažen je tijesak izvan grada, i izađe iz tijeska krv sve do uzda konjima, tisuću i šest stotina stadija.