Iz Izaija, poglavlje Izaija, poglavlje 9
Narod koji hodi u tami gleda veliku svjetlost.
Nad onima koji stanuju u tamnoj zemlji sja svjetlost.
Ti daruješ bogato veselje,
umnožavaš radost.
Ljudi se raduju pred tobom
kao što se raduju žetvi,
kao što se vesele kad se dijeli plijen.
Jer lomiš teret njegova jarma,
štapove njegovih leđa,
palicu njegova goniča kao nekoć u dan Midjana.
Jer svaka obuća ratnikâ
i plašt napojen krvlju izgorjet će
i bit će plijen plamena.
Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade.
Vlast počiva na njegovim plećima.
»Čudo od savjetnika« glasi njegovo ime,
»Jaki Bog«, »Otac vječni«, »Knez mira«.
Njegova je punina vlasti,
mir nema nikada kraja.
Vladat će na Davidovu prijestolju
i nad njegovim kraljevstvom.
Učvrstit će ga i poduprijeti
pravicom i pravednošću od sada dovijeka.
Revnost Gospodina nad vojskama to će učiniti.
Gospodnja osveta
Svemogući posla riječ protiv Jakova.
Ona će pasti u Izraelu.
Objavit će se svemu narodu,
Efrajimu i stanovnicima Samarije,
koji oholo i ponosito govore:
»Opeke se srušiše,
ali mi sada gradimo od tesana kamena.
Dudovi su bili posječeni,
ali mi sadimo cedrove na njihovo mjesto.«
Ali Gospodin dade Rasonovim protivnicima
prevlast nad njima
i podbode njihove neprijatelje:
Aram na istoku, Filistejce na zapadu.
Na sva usta proždriješe Izraela.
Kod svega toga ne popusti njegov gnjev,
i ostade još uvijek ispružena njegova ruka.
Ipak se narod ne obrati k onomu koji ga je udarao.
Za Gospodina nad vojskama nisu pitali ništa.
Zato Gospodin odsijeca Izraelu oboje:
glavu i rep, palmovu granu i rogoz
u jedan dan.
Starješine i ugledni su glava:
i proroci koji uče laž su rep.
Vođe toga naroda su zavodnici,
a koji se daju voditi od njih, osuđeni su na propast.
Zato Svemogući nije štedio njihovih mladića
i nije se smilovao njihovim sirotama i udovicama,
jer su svi oni bezbožni i zli,
i svaka usta govore ludost.
Kod svega toga ne popusti njegov gnjev,
i ostade još uvijek ispružena njegova ruka.
Jer je bezbožnost gorjela kao oganj
koji sažeže trnje i drač i upali guštik šume,
tako da uzavre u stupove dima.
Od gnjeva Gospodina nad vojskama
bila je spaljena zemlja,
i narod je bio plijen plamena.
Nitko nije štedio drugoga.
Proždirali su s desne strane i ostali ipak gladni;
žderali su s lijeve strane i nisu se opet nasitili.
Svaki je jeo meso svoga bližnjega:
Manaše Efrajima, Efrajim Manašea.
A obojica se složiše na Judu.
Kod svega toga ne popusti njegov gnjev,
i ostade još uvijek ispružena njegova ruka.